Prije 55 godina ugušeno je Praško proljeće, simbol pokušaja demokratizacije komunističke Čehoslovačke.
Intervencija Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj, vojnim imenom Akcija Dunav, bila je udružena invazija Sovjetskoga Saveza, NR Poljske, NR Mađarske, NR Bugarske i Njemačke Demokratske Republike, koje su uključivanjem oko 500 000 vojnika obustavile 1968. godine demokratske reforme u Čehoslovačkoj.
Komunističko vodstvo Čehoslovačke na čelu s Alexanderom Dubčekom tijekom Praškoga proljeća 1968. godine u stanovitoj mjeri je bilo odstupilo od "recepata" za postupanje u gospodarstvu i društvenim odnosima kakvi su bili uspostavljeni u Sovjetskom Savezu, kao vodećoj komunističkoj zemlji - što su vodstvo SSSR-a i njegovih bliskih saveznika ocijenili neprihvatljivim i dovoljnim razlogom za invaziju na savezničku i prijateljsku zemlju.
Intervencija je uslijedila nakon što su se u čehoslovačkom tisku pojavili članci u kojima se kritiziralo ponašanje Sovjetskoga Saveza.
Od zemalja Varšavskoga pakta, jedino su SR Rumunjska i NSR Albanija odbile sudjelovati u napadu na Čehoslovačku. Snage Njemačke Demokratske Republike pripremile su se za napad, ali im je nekoliko sati pred invaziju iz Moskve stigla zapovijed o neulaženju na teritorij Čehoslovačke.
Nakon što je oko 250 000 stranih vojnika provalilo 21. kolovoza 1968. na tlo Čehoslovačke, a sovjetski padobranci zauzeli zračnu luku u Pragu, Predsjednik Prezidija Komunističke partije Čehoslovačke Alexander Dubček pozvao je narod i vojne snage svoje zemlje da se suzdrže od pružanja otpora.
Tijekom raspoređivanja stranih vojnih snaga dolazilo je ipak do nereda, u kojima je pobijeno 137 čehoslovačkih državljana.
Dubček i drugi vodeći dužnosnici uhićeni su i odvedeni na 'konzultacije' u Moskvu. Potom je Dubček vraćen i načelno je upravljao Čehoslovačkom do 1969. godine, u vrijeme dok je oko 400 000 članova KPČ izbačeno iz njenih redova - dakle, i iz bilo kakvoga angažmana na upravljačkim mjestima - pod paskom onih komunista koji su najspremnije surađivali sa Sovjetskim Savezom.
Nakon intervencija, iz Čehoslovačke se iselilo oko 300 000 ljudi, u velikome broju stručnjaci. Zapadne zemlje primile su izbjeglice, redom radnike i stručnjake iz gospodarstva koje je u to vrijeme bilo među tehnološki najnaprednijima u svijetu, te koji su znali i htjeli vlastitim radom osigurati svoje živote.
Zapadne zemlje osudile su intervenciju Varšavskoga pakta, ali na ne odveć uvjerljiv način: nije na Zapadu postojala neka spremnost za sukob s komunističkim blokom u Europi.
S velikim je ogorčenjem, međutim, odgovorila Narodna Republika Kina, koja je osudila tzv. "Brežnjevljevu doktrinu", prema kojoj je Sovjetski Savez mogao napasti bilo koju komunističku zemlju, ako smatra kako tijek događaja u toj zemlji ugrožava komunističku vladavinu i odanost Sovjetskome Savezu.
Kineski Premijer Zhou Enlai posve će otvoreno napasti SSSR zbog njegove "fašističke politike, šovinizma velike sile, nacionalnog egoizma i socijalnog imperijalizma", a vođa Komunističke partije Kine Mao Ce-tung opisat će napad na Čehoslovačku kao uvertiru u takav napad na Narodnu Republiku Kinu. Potom će Kina doći u loše odnose sa SSSR-om, u čemu će je od komunističkih zemalja slijediti jedino NSR Albanija.
Nakon intervencije, naveliko se nagađalo hoće li Varšavski ugovor napasti i Jugoslaviju. Za razliku od vodstva Čehoslovačke, jugoslavensko vodstvo pripremilo se za obranu zemlje, u čemu je možda moglo računati i na određenu potporu zapadnih zemalja.
Naposljetku, Jugoslavija - koja je uostalom nakon sredine pedesetih bila u dobrim odnosima sa SSSR-om, makar nije do kraja provodila sovjetske politike - nije bila napadnuta.
U Čehoslovačkoj se nakon okupacije od strane Sovjetskog saveza i njgovoh satelita i dalje nastavilo sanjati o slobodi, ali sve do 1990. godine nije bilo masovnijih okupljanja.
21. kolovoza te godine u na glavnom gradskom trgu u Pragu okupilo se 100.000 ljudi kako bi prvi put slobodno obilježili godišnjicu invazije Varšavskog pakta.
