Ostavština Nelsona Mandele na kušnji

U Južnoj Africi Nelson Mandela svake se godine iznova slavi 18. srpnja, na rođendan bivšeg predsjednika i dobitnika Nobelove nagrade za mir: na međunarodni „Mandela Day" ljudi diljem svijeta pozvani su boriti se za pravednije društvo.

Nekadašnji junak oslobođenja Južne Afrike borio se protiv isključivanja na temelju boje kože i podrijetla. Tri desetljeća nakon kraja apartheida mnogi Afrikanci u Južnoj Africi ipak doživljavaju odbacivanje i nasilje od strane svojih susjeda.

Konkurencija za radna mjesta

"Živimo u svijetu u kojem su mnogi mladi bez nade, jer su im mogućnosti ograničene, a frustracije se lako usmjeravaju protiv stranaca, koji se često doživljavaju kao konkurenti za radna mjesta", kaže Mpho Tsotetsi za DW. Ova tridesetdvogodišnja Južnoafrikanka socijalna je radnica i živi u jednom od siromašnih naselja (township) blizu Johannesburga.

Mandelin san ona doduše ne smatra zauvijek izgubljenim – ali smatra da se nalazi na kušnji.

"Mandela je vjerovao u Južnu Afriku izgrađenu na pomirenju, poštovanju ljudskog dostojanstva i afričkoj solidarnosti", kaže Tsotetsi. Bio je svjestan, dodaje, kako su mnoge afričke zemlje stajale uz Južnu Afriku u borbi protiv apartheida.

"Bio je uvjeren da budućnost Afrike ovisi o jedinstvu, a ne o podjeli", dodaje Tsotets.

No eskalacija mržnje prema strancima, pljačke i nasilje nad migrantima koji dolaze upravo iz tih susjednih zemalja pokazuju drugačiju stvarnost. Mnogi su migranti u posljednjim tjednima iz straha napustili Južnu Afriku – desno-radikalne građanske straže poput „March and March" i „Operation Dudula" prijetile su daljnjim nasiljem i zastrašivale ljude.

Nedavni marš Mabahambe ("Moraju otići!"), ksenofobni napadi i napetosti oko teme migracija, smatra Tsotetsi, odražavaju stvarnu frustraciju mnogih Južnoafrikanaca. Imaju osjećaj, kaže, da se vlada nije na odgovarajući način obračunala s nezaposlenošću, kriminalom i neregularnom migracijom. Kritiziraju se i nedovoljne javne usluge.

Mandelino nasljeđe "nije statična vrijednost"

Frustracija stanovništva legitimna je, smatra i Verne Harris, suradnik i bivši arhivist Mandele u istoimenoj zakladi. Ljudi postaju nestrpljivi, a istodobno su prosvjedi i politički motivirani: u studenome se održavaju lokalni izbori, pa je opozicijskim strankama korisno raspirivati raspoloženje protiv vlade.

!Nasljeđe Nelsona Mandele nije statična veličina, nego dinamičan javni resurs otvoren za nova tumačenja. Tijekom vremena iznova je oblikovano i preoblikovano, ono je nešto živo. Može se koristiti za dobro, ali i za zlo", kaže Harris za DW.

Madiba, kako je Mandelu zvao narod, prema Harrisu je prvi put javno govorio o afrofobiji i ksenofobiji ubrzo nakon stupanja na dužnost predsjednika Južne Afrike 1994. godine.

"Godine 1995. vrlo je jasno iznio svoje stavove: takvi oblici mržnje neprihvatljivi su u demokraciji. I upravo taj poziv, koji je iznio već u ranoj fazi naše demokracije, zaklada Nelson Mandela zastupa sve do danas", kađe MAdiba,

"Afrofobiju u Južnoj Africi 2026. godine se ne može razumjeti bez osjećaja za strukturnu stvarnost južnoafričkog kapitala", objašnjava Verne Harris. Taj kapital, kaže, s ostatkom kontinenta stoji u duboko izrabljivačkom odnosu.

"To podsjeća na kolonijalne oblike izrabljivanja i objašnjava – slično kao što vidimo europske i sjevernoameričke zemlje kako patroliraju svojim granicama kako bi ljude iz Afrike držale podalje – zašto sada Južna Afrika čini isto", dodaje Harris.

Elitno vodstvo stranke

Gospodarski kompromisi Mandeline vlade na početku njegova mandata, prema Mametlweu Seipeiju, u skladu su s idejama kapitalizma Afričkog nacionalnog kongresa (ANC).

"Gospodarstvo obilježeno stranim monopolima na minerale i jeftinom radnom snagom iz inozemstva – to nas je dovelo do toga gdje se sada nalazimo", kaže on za DW. Seipei radi u organizaciji Kopanang Africa Against Xenophobia, koaliciji civilnih organizacija, radnika i migracijskih skupina.

ANC je u oslobodilačkoj borbi protiv bijele vlasti doduše ujedinio nadu masa u bolji život – no vodstvo stranke pripadalo je političkoj eliti. Uspon crnog kapitalizma uz zadržavanje gospodarske arhitekture bivše apartheidske države nije unaprijedio društvo, kritizira Seipei.

Tessa Dooms, sociologinja i osnivačica nevladine organizacije Rivonia Circle, ovako gleda na trenutačno stanje u Južnoj Africi: „Poseban oblik apartheida i dalje postoji, kao da se od 1994. ništa nije promijenilo. Ljudi i dalje žive kao bogati i siromašni, kao crni i bijeli – to je dio problema", kaže ona za DW.

"Pravi razlog zašto ova zemlja nije uspjela prevladati podjele jest taj što nismo uklonili nejednakost", nastavlja Dooms. "Dopustili smo da se bogatstvo nagomilava. Jedina je razlika danas u tome što se to bogatstvo sada koncentrira u rukama političke i gospodarske elite." Ona zanemaruje većinu siromašnih – koji su, dodaje, slučajno također crni.

Preraspodjela bogatstva nije uspjela

Prema Obakangu Arieju, mladom knjigovođi, ksenofobija je doduše u snažnom kontrastu s Mandelinom vizijom – no njegovo nasljeđe ipak ostaje vidljivo utoliko što se Južna Afrika i dalje drži demokracije: „Imamo mogućnost birati vladu po vlastitom izboru, raspolažemo snažnom zaštitom ljudskih prava i dobro smo pozicionirani kao građani i civilno društvo", kaže on za DW.

"Cilj i dalje postoji – no ne ostvaruje se", smatra knjigovođa Arie.

"Prošlo je već 30 godina, a mi smo zemlja u razvoju koja raste sporije od inflacije i koja je u tom pogledu još vrlo nerazvijena", kađe Arie.

Mandelina se vizija i dalje mjeri stvarnošću razdoblja nakon apartheida – a upravo to, kaže, jasno pokazuje pokret March.

"Mandelin san nije mrtav – sada je na mojoj generaciji odgovornost hoćemo li dopustiti da strah i podjela obilježe Južnu Afriku, ili ćemo se odlučiti za suosjećanje, pravdu i odgovornost. O tome ovisi hoće li se njegova vizija ostvariti", uvjerena je socijalna radnica Mpho Tsotetsi.