''Dok pišem, Srbija vri. Moj Niš vri. Moje srce nije izdržalo. Neka čitalac ne zameri moj sentiment. Jer, malo više od pola veka pokušavam i pokušavam. Uzaman. A, sad, sa ovom bistrom i mudrom decom, sa dobrim delom odlučnog građanstva... možda se i pomerimo za korak''.
Počinje tako razgovor za Bljesak.info dr Đokica Jovanović, profesor u penziji na Odeljenju za sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu.
Jovanović kaže kako ovih dana, bez obzira kako se studentski prosvjedi okončali, ozbiljno osjeća da se po prvi put dešava ovakva pobuna u Srbiji.
''Ma kako završila ova pobuna, ona je ispisala novu stranicu povijesti u Srbiji. Stranicu koja se ne može obrisati'', kaže Jovanović za Bljesak.info.
Na pitanje kako je studentska zajednica u Srbiji uspjela postići jedinstvo, Jovanović kaže kako je on sada promatrač i da studenti djeluju autonomno tako da ne zna mehanizme njihovog organiziranja.
''Mnogi studenti su i moji nekadašnji studenti. S nekim od mlađih studenata se znam. Poznajem asistente i nastavnike koji aktivno podržavaju studente. Dakle, mogao sam da pitam i dobio bih valjan odgovor. Ali, odlučio sam da ih ne pitam, iako sam već prve večeri posjetio studente na Filozofskom fakultetu u Nišu. I iako sam prvi nastavnik koji im se obratio na tribini. Pošto Vaši čitatelji ne znaju, želim reći da živim u Nišu, a da sam posljednja dva desetljeća, do umirovljenja, bio profesor na Odeljenju za sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nisam pitao zato što bi, smatram, to bila arogantna, s visine, demonstracija mog pretpostavljenog autoriteta. Time, sa moje strane, pokazujem veliko poštovanje za njihov čin obrane slobode i autonomije'', rekao je Jovanović.
Kaže kako nam dinamika društvenih grupa, u ovom slučaju studenata kao skupine, pokazuje da se ona teško može predvidjeti.
''Teško je mogu predvidjeti i akteri. Ovdje se slilo nekoliko uzroka, po mom mišljenju. Ne samo politička marginalizacija od strane SNS-a, već, bar, u posljednjih pola stoljeća, dugogodišnja politička marginalizacija studenata i njihovih potreba, žestoka pauperizacija društva, dakle, i studenata. Neki moji odlični studenti su u ovih nekoliko desetljeća, napustili studije jer nisu mogli da namire troškove studija. Mnogi su prinuđeni da rade kod raznoraznih gazdi za malu nadnicu, neprijavljeni, bez određenog radnog vremena, šikanirani... U takvim uvjetima se ljudi lome. Dižu ruke i od studija i od sebe'', kaže Jovanović.
Navodi kako društvo odavno nije više samo u krizi te da se nalazi u još dubljem socijalnom ambisu.
''Srpsko društvo (više zajednica nego društvo – F. Tenis) se klasno sve oštrije raslojava. Srednja klasa se pauperizira, jer ona je predmet eksploatacije. Istovremeno, nesposobna za otpor jer je, po prirodu, klasa koja njeguje aspiracije da se vere uz socijalnu ljestvicu. I to čini uz surovu, bespoštednu unutarklasnu konkurenciju. Ona iznutra nije (niti može biti) solidarna. Radnička klasa je razorena udarom kanibalističkog kapitalizma, ali i promijenjenom strukturom i procesnih karakteristika svijeta rada. Restlovi radničke klase se ogledaju u beznađu radništva, utuljene snage i želje za otporom. Ucijenjeni su bijednim radnim mjestima, a inostrane firme, za koje je režim davao desetine tisuća eura po radnom mjestu, u tišini gase pogone i mjerkaju neke zajednice koja grcaju u neimaštini i koje su bogomdane za još žešću eksploataciju'', kaže Jovanović.
Dodaje kako je do sada otpor u Srbiji bio usamljen dok su dominantne klase ostvarile dominaciju temeljnom pljačkom društvene svojine.
''Srbija je okovana višedesetljetnim nacionalizmom i šovinizmom. Kao takva, Srbija ne uživa ikakav međunarodni ugled. Čime se životne šanse mladeži drastično i surovo sužavaju'', rekao je.
Kaže kako su opozicijski i mnogi pseudoopizicijski stranački akteri potpuno nemoćni.
''Iako i među njima ima rijetkih pojedinaca koji se srčano suprotstavljaju vladajućoj nomenklaturi, opozicija je bremenita ideološkim ograničenjima, liderskim sujetama, dezorganizacijom i aktivističkom lijenošću kojima je rodno mjesto u njihovom konformizmu. Grlati na riječima, tanušni na dijelu. Nerijetko skrojevićskim, malograđanskim, salonskim, prijestolničkim, samoljubljem bez pokrića. Njene analitičke i heurističke moći su minorne ili ih skoro i nema. Njihova politika je sirova taktika, bez originalne, samosvojne koncepcije, pa onda i strategije. Njihov nastup je reciklaža ispranih i ispraznih ideologema iz fundusa konzervativnog liberalizma. To studenti vide i drže se dosljedne ekvidistance od svih političkih stranaka. U ovome ih potpuno podržavam. Da ima imalo vidljive koketerije sa bilo kojom strankom, i ovi prosvjedi ne bi dočekali podne poslije jutarnjeg buđenja iz košmarne noći. Reći će netko da opozicija opstaje u vrlo teškim uvjetima, u uvjetima represije i presije režima, u uvjetima kada ih opsjedaju agenti provokatori režima. Točno. No, ima li opozicije koja je delegitimizirala i demontirala bilo koji antihumani režim, a da nije podnosila teške udarce, i to mnogo teže udare no što ih podnose ove naše opozicija i 'opozicija'? U krajnjem, posljednjem ishodu, njihov saldo je vrlo siromašan i nedjelatan. Za razliku od studentskog pokreta, bilježimo i u bliskoj prošlosti nedopustivu koketeriju sa režimom'', rekao je.
Profesor smatra da je u jednom trenu kod studenata srce jače zakucalo.
''Pokuljao je otpor i pokuljao je njihov osjećaj vlastitog dostojanstva i samopoštovanja. Ustali su. Pošto je to novodošla generacija odlučne i bistre mladeži uopće im nije bilo teško da režim svakodnevno podvrgavaju duhovitom i točnom omalovažavanju. Tek su ovi studenti pokazali, razgolitili režimski primitivni dogmatizam i inherentnu glupost i lukavluk ovakve vlasti'', rekao je.
Dodaje kako su studenti vidjeli tu glupost baš onako kako ju je video i opisao Krleža tridesetih minulog stoljeća: ''Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se je zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno...''.
Na pitanje što je potrebno da se postigne jedinstvo, Jovanović kaže kako je, uz inteligenciju, maštovitost, duhovitost, bila potrebna beskompromisna unutargrupna solidarnost.
''Njihova organiziranost nije viđena ovdje još od partizanskih dana. Očigledno je da su sa organizacijskim pitanjima na 'ti'. Zato su njihove blokade, sve silnije, organiziranije i masovnije, evo zašle u treći mjesec'', rekao je.
Jovanović kaže kako ne smatra da je društvo u Srbiji zrelije od bilo kog društva, pa ni bosanskohercegovačkog.
''U teoriji masa se zna da pobune izbijaju, naizgled, neočekivano. One su posljedica dugotrajnog potiskivanja teške kolektivne traume. Međutim, vidim još jedan zgodan moment za manipulaciju triju nacionalističkih oligarhija u BiH. Mladež u Srbiji je suočena s, recimo, jednonacionalnom oligarhijom, koju je tim lakše ogoliti. Evo, dok Srbija službeno 'nije ratovala' na području Jugoslavije, njena oligarhija je lako mogla da ima mnoge 'neprijatelje' koji pripadaju drugim nacijama, religijama... Tada je, ovakav, emancipatorski bunt bio skoro nezamisliv. Jer bi oligarhija to propagandom označila kao neprijateljstvo, 'odsustvo ljubavi prema svojoj naciji', kao 'nacionalnu izdaju', kao negaciju 'patriotizma'... Propagandni repertoar je skoro neograničen. Ne sumnjam da bi neka pobuna u BiH izazvana socijalnom iznudicom, bila meta nacionalističkih nišanskih sprava. Javnost je već uplašena od 'prijetnje onih drugih', traži se homogenizacija, obrana naciona'', kaže Jovanović i dodaje kako bi možda izgleda za uspjeh imao istovremeni pokret sveukupne mladeži u BiH, bez pitanja o bilo kakvoj nacionalnoj ili drugoj pripadnosti.
''I to sa istim setom zahtjeva, istim, iznutra kreiranim, buntom i , nadasve, pod okriljem beskompromisne unutargrupne solidarnosti gdje se ne pita za bilo koje osobno svojstvo, ali se ozbiljno postavlja socijalno pitanje i pitanje budućnosti. Ali, neukusno je da dajem savjete jednako bistroj bosanskohercegovačkoj mladeži. Svanuće, vjerujem sasvim ozbiljno, i njihov dan. A onda neka se javnost pokrene i stane u kolonu sa svojom mladosti'', poručio je.
Na pitanje je li društvo u BiH sazrelo za promjene i može li se opravdati ponašanje akademske zajednice u BiH koja šuti za razliku od one u Srbiji koja je stala uz svoju mladost, Jovanović ističe kako je akademska javnost u Srbiji stala uz svoju mladost kada se suočila sa pravednošću, hrabrošću i pameću mladih.
''Ni u Srbiji, ni u Bosni i Hercegovini akademska javnost neće povesti i organizirati pobunu. U najboljem slučaju, kao u Srbiji, može biti iskreni suputnik. To govorim sasvim jasno i iz svog iskustva. Osjetio sam na svojoj koži još 1974. godine kada sam, kao student, podigao glavu. Što se akademske javnosti tiče (s uobičajenom čašću za pojedince) – od tada do sada, skoro je isto'', zaključuje Jovanović u razgovoru za Bljesak.info.
U međuvremenu, vlast je objavila podatke za koje tvrdi da su svi materijali koje ima o obnovi željezničke stanice u Novom Sadu na kojoj je stradalo 15 osoba. Srbijanska vlada je pala. Studentski bunt uspio je promijeniti neke stvari.
