Djevojčica 32 sata bila zarobljena pod ruševinama: "Jela sam kečap i sir"

Dvanaestogodišnja djevojčica iz Venezuele koja je provela 32 sata zarobljena pod ruševinama zgrade srušene u katastrofalnom potresu ispričala je kako je preživjela jedući kečap i sir. Njezina majka Karina za to je vrijeme proživljavala agoniju, uvjerena da je izgubila svoje jedino dijete, sve dok joj volonteri nisu javili da je djevojčica živa, piše BBC.

Karina Blanco upravo se spremala za sat spinninga kada se tlo počelo tresti. Podrhtavanje je postajalo sve jače pa je zgrabila torbu i s ostalima istrčala na ulicu. "Kada sam shvatila što se događa, počela sam vikati: "moja kći, moja kći". Sjela sam u auto i vozila najbrže što sam mogla", ispričala je Karina.

Njezina jedina kći, dvanaestogodišnja Fabiana, bila je sama kod kuće kada su 24. lipnja Venezuelu u razmaku od nekoliko sekundi pogodila dva snažna potresa. Drugi potres, magnitude 7.5, bio je jedan od najjačih koji su pogodili zemlju u posljednjih stotinu godina.

"Mislila je da je nitko neće spasiti"

Kada je Karina stigla do svoje zgrade u Caraballedi, u sjevernoj državi La Guaira, jedva je povjerovala prizoru. "Vidjela sam jednu zgradu, zatim prazninu na mjestu gdje je stajala moja, a onda drugu zgradu", rekla je.  U njihovom stanu na prvom katu deseterokatnice, Fabiana se nalazila u majčinoj spavaćoj sobi.

Kada je osjetila podrhtavanje, utrčala je u kuhinju i uhvatila se za radnu ploču dok su se zidovi oko nje urušavali. Sila ju je bacila na pod. "Vidjela sam kako se stvari tresu, padaju i lome, a onda su zidovi popucali. Zid koji je dijelio naš stan od susjedinog se srušio. U tom sam trenutku pomislila: Umrijet ću. Neću ovo preživjeti. Nitko me neće spasiti", ispričala je Fabiana.

Tada je za nju započela agonija duga 32 sata. Ispred srušene zgrade, njezina majka Karina ugledala je polovicu kćerinog kreveta kako viri iz ruševina. "Trčala sam s jednog kraja na drugi vičući: "Mrtva je. Moja kći je mrtva." Nisam znala što da radim", rekla je.

"Već sam se bila predala Bogu..."

Za to vrijeme, pod ruševinama, Fabiana je ležala u tišini, licem okrenuta prema gore, zarobljena sa svih strana, sa stropom koji joj je gotovo dodirivao lice. "Inače sam jako tjeskobna i klaustrofobična. Ali ne znam zašto, obuzeo me neki čudan mir. Možda mi je um bio u šoku", kazala je.

Nešto kasnije, medicinska sestra koja je radila kao njegovateljica za susjede s gornjeg kata počela je dozivati da provjeri čuje li je itko. Fabiana joj je odgovorila. "Rekla mi je da ostanem mirna i da će sve biti u redu", prisjetila se djevojčica.

Šest sati nakon potresa, oko ponoći, spasioci su izvukli medicinsku sestru. Volonterima je rekla da je unutra živa djevojčica po imenu Fabiana. "Već sam se bila predala Bogu, moleći za snagu da započnem novi život bez Fabiane. A onda mi je netko prišao i rekao: Vaša kći je živa", ispričala je Karina.

Odmah je otrčala natrag do ruševina i počela vikati u pukotine, dozivajući kćerino ime. No, Fabiana je pod hrpom betona nije mogla čuti. "Iz nekog razloga, nisam gubila nadu i vjeru", rekla je djevojčica. "Jedna noga bila mi je savijena u bolnom položaju pa sam pomaknula komad ruševine kako bih je mogla ispružiti.

Pritom sam zadobila ogrebotine i posjekotine, ali sam pronašla bočicu kečapa i malo naribanog sira. To me održalo pri svijesti", rekla je. U zoru je na mjesto događaja stigla skupina venezuelanskih vatrogasaca. Ušli su u ruševine i dozivali Fabianu, ali nisu dobili odgovor.

Za Karinu je to bio jedan od mnogih trenutaka u kojima se nada pretvarala u očaj. "Rekli su mi da se ništa ne može učiniti i otišli su. Obuzela me strašna pomisao da se možda ugušila ili doživjela srčani udar. Tada mi je prišao jedan volonter i pitao što se događa.

Snimila je video

Taj čovjek, Viktor, bio je moj heroj", rekla je. U međuvremenu, Fabiana je pod ruševinama pronašla svoj mobitel. Nije bilo signala jer su mobilne mreže pale, ali je odlučila snimiti video. Mislila je da će ga kasnije moći poslati majci ili nekome tko bi mogao pomoći.

"Zgrada Ritamar Palace. Bio je potres i srušilo se sve. Nema svjetla. Nema nikoga da nas spasi. Sama sam. Mnogi susjedi su zarobljeni. Trebamo vašu pomoć", govori Fabiana u snimci. Za to vrijeme, volonter Viktor popeo se na ruševine i počeo dozivati Fabianu.

Ovaj put ga je čula i odgovorila mu. On je to odmah javio Karini. "Okrenula sam se prema svima i vrisnula: Moja kći je živa", prisjetila se. "Ljudi su počeli pristizati u gomilama, donosili su alate. Ali vatrogasci koji su bili tamo rekli su da je nemoguće proći i otišli su", dodala je.

Snimka spašavanja postala viralna

Nekoliko sati kasnije stigla je druga vatrogasna postrojba. Uvjeravali su je da će izvući Fabianu, no ni oni je nisu uspjeli dosegnuti. Viktor se neprestano vraćao na mjesto s kojeg je mogao razgovarati s djevojčicom kako bi je smirio.

Vatrogasci su pozvali specijalni spasilački tim iz Caracasa, no dok su oni stigli, već je pao mrak. Karina je trčala uokolo tražeći svjetiljke i moleći ljude za pomoć. Sedam motocikala i nekoliko automobila usmjerilo je svoja svjetla prema srušenoj zgradi.

Spasioci su malo-pomalo probijali beton i konačno napravili rupu dovoljno veliku da vide Fabianu. Snimka tog trenutka, nasmijane Fabiane koja viri kroz rupu, postala je viralna u Venezueli. "Nakon toliko sati zatočeništva, preplavila me radost kad sam ih ugledala. Shvatila sam da ću biti spašena", rekla je Fabiana.

Spašeno je samo troje ljudi iz zgrade

Oko dva sata ujutro, 32 sata nakon potresa, spasioci su uspjeli iskopati tunel dovoljno širok da izvuku Fabianu. Izašla je iz ruševina uz pomoć spasilaca i pala majci u zagrljaj. "Kad sam izašla, vidjela sam svoju obitelj, vidjela sam potpuno srušenu zgradu i činilo mi se kao da to nije stvarno, kao da gledam neku TV seriju", rekla je.

Karina kaže da je od gotovo 50 ljudi koji su živjeli u njihovoj zgradi samo troje spašeno živo. Do jučer je potvrđena smrt 3342 osobe u potresima, a deseci tisuća još se vode kao nestali. Osim prijeloma lijeve noge te nekoliko ogrebotina i modrica, Fabiana nije pretrpjela druge ozljede.

Sada živi s bakom. "U početku sam se bojala leći, pogotovo na leđa, jer bi me to podsjetilo na vrijeme provedeno pod ruševinama", rekla je. Na ulicama ispred njihovog sadašnjeg doma u La Guairi još uvijek je mnogo srušenih zgrada.

"Izvan ove kuće vlada velika tuga. Osjećam toliku bol kad pomislim na svoje susjede i prijatelje. Trebat će nam vremena da se oporavimo. Ali nastavit ćemo dalje", rekla je Karina. "Što više majka može poželjeti? Moja kći je živa", zaključila je.