Dan kad su Mongoli okončali epohu 'Zlatno doba islama'

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije 765 godina, 10. veljače 1258., Mongoli su osvojili muslimanski grad Bagdad, prijestolnicu nekoć moćnog Abasidskog Kalifata. Riječ je o važnom povijesnom događaju jer se smatra da je tim osvajanjem okončano tzv. Zlatno doba islama.

Mongolska država približavala se tada vrhuncu svog prostornog opsega, a protezala se od Poljske sve do Koreje i Vijetnama.

Bagdad je uoči mongolske opsade bio velik grad, a iz njega je kalif (titula za Muhamedovog nasljednika) vladao Abasidskim Kalifatom, nekoć najvećom državom na svijetu, koja se u doba svog vrhunca prostirala od današnjeg Alžira do današnjeg područja Afganistana.

Kad su Mongoli napali Bagdad, vladajući kalif Abasidskog Kalifata zvao se al-Musta'sim. Nakon osvajanja grada Mongoli su ga uhvatili i ubili, čime je Abasidski Kalifat ugašen.

Masakr i kulturocid

Mongolski osvajači u Bagdadu su počinili masakr. Ubili su velik broj civilnog stanovništva (neke procjene idu i do brojke od milijun ubijenih, no nisu pouzdane).

Mongoli su uništili i mnoga kulturna blaga koja su se skupljala u Bagdadu tijekom stoljeća. Naime, Bagdad je bio jedno od najvažnijih središta islamske kulture u srednjem vijeku, a posjedovao je bogatu knjižnicu (tzv. Kuća mudrosti).

Nju su Mongoli uništili, tako da je prema legendi rijeka Tigris bila crna od tinte s knjiga bačenih u vodu, a također i crvena od krvi pobijenih znanstvenika.

Nastanak zlatnog doba islama

Zlatno doba islama je izraz za razdoblje povijesti islamskog svijeta (područja Bliskog Istoka, Sjeverne Afrike, Središnje Azije i al-Andalusa) koji otprilike odgovara srednjom vijeku u europskoj (i svjetskoj) povijesti, a koga je karakterizirao intenzivan razvoj kulture i znanosti, odnosno brojna tehnološka i druga civilizacijska dostignuća koja su s vremenom preuzele i druge, odnosno ne-islamske kulture i civilizacije.

Izraz "zlatno doba" se obično rabi kako bi se istaklo kako je upravo u tom razdoblju islamski svijet doživio vrhunac samostalnih kulturnih i znanstvenih dostignuća, vezanih uz razvoj specifične arhitekture, filozofije, medicine, astronomije i matematike.

U širem smislu se to se razdoblje vezuje uz razdoblje koje počinje s nastankom islama (7. stoljeće), a završava s početkom novog vijeka (oko 1500. godine). U užem smislu, i među povjesničarima daleko češćoj, upotrebi se pod "Zlatnim dobom" podrazumijeva razdoblje od 750. do 1257. godine.

Početak Zlatnog doba se najčešće vezuje uz dolazak dinastije Abasida na čelo Arapskog Carstva, odnosno Kalifata godine 750.

Iako je time, s obzirom na nastavak vladavine prethodne dinastije Omejada na Iberijskom polutoku (al-Andalus), trajno okončano političko jedinstvo islamske države odnosno islamske zajednice (umma), ono je za posljedicu imalo preorijentiranje muslimanskih vladara s džihada, odnosno vanjskih osvajanja na unutrašnje reforme i konsolidaciju već osvojenih prostora na kojima počinje postepena arabizacija i islamizacija tamošnjeg stanovništva.

Policentrični razvitak i gubljenje preimućstva

Tako stvoreni islamski svijet je, s jedne strane, iz religijskih razloga (institucija hadždža) i kroz razvijenu trgovinu sačuvao međusobne ekonomske, a preko njih i kulturne veze; s druge strane je političko nejedinstvo omogućilo policentrični razvitak, odnosno stvaranje nekoliko suparničkih središta trgovine, kulture i znanosti u različitim dijelovima islamskog svijeta.

Od svih njih je najvažniji bio Bagdad, koji je samo nekoliko godina nakon osnivanja postao abasidska prijestolnica i najveći grad na svijetu; veliki značaj su, međutim, zadržali i stara prijestolnica Damask, ali i alternativna politička središta kao što su Kairo, Kairuan, Córdoba, Buhara i Samarkand.

Zlatno doba je karakteriziralo intenzivno nastojanje da se sačuvaju ili islamu prilagode dostignuće ranije starogrčke i perzijske kulture, a preko trgovine su se preuzimala i kineska i indijska dostignuća kao što su papir i decimalni brojevi.

Osim Arapa, važnu ulogu za razvoj kulture i znanosti u tom razdoblje su imali i muslimanski ne-Arapi, ali i ne-muslimanski podanici Kalifata i muslimanskih država - kršćani i Židovi. U tom razdoblju se na području islamskog svijeta kao lingua franca nametnuo arapski jezik.

Među povjesničarima široko je rasprostranjeno mišljenje da je islamski svijet padom Bagdada počeo gubiti civilizacijsku utrku s do tada zaostalim i inferiornim zapadnim svijetom, koji je u sljedećim stoljećima kroz renesansu pokazao daleko više intelektualne fleksibilnosti i oko 1500. počeo s njime ravnopravno nadmetati da bi poslije stekao tehnološku i drugu superiornost.