Otišli smo u Beograd spremni na najgore, a doživjeli najbolje

Slušam ovih dana sve i svašta o izborima u Srbiji. Čitam analize dežurnih pametnjakovića i gledam te ozbiljne televizijske face kako mudruju o "heterogenoj strukturi" pobjedničke Studentske liste. Jedni otkrivaju ideološke razlike među kandidatima, drugi se pitaju kako će takva družina uopće upravljati državom, a treći već traže prve pukotine u koaliciji koja još nije stigla ni sjesti u ministarske fotelje.

Gospodo samoprozvani analitičari, pa upravo je to i bio smisao te liste.

Nisu se studenti okupili zato što svi jednako misle o Rusiji, Kosovu, Europskoj uniji ili tome treba li Beograd imati još jednu fontanu. Okupili su se da državu pokušaju iščupati iz ruku organiziranog kriminala.

Da maknu lopove koji su preko noći postali ugledni gospodarstvenici, kurve promovirane u društvenu elitu te onog lika koji je, prema već legendarnoj priči, svojedobno ukrao konju glavu, a zatim postao vlasnik moćnog medija.

Dok ovo pišem, još nisam uspio doznati je li nesretnoj životinji vraćen anatomski integritet.

Smisao Studentske liste nije bio stvoriti novu ideološki besprijekornu političku organizaciju. Smisao je bio srušiti sustav i omogućiti da Srbija napokon postane demokratska država.

A kako izgleda pad jednog takvog sustava izbliza, kolega fotograf i ja odlučili smo provjeriti osobno.

Dva sata na granici i tri fosila

Čim smo odlučili krenuti u Beograd, počeli su stizati panični pozivi. Obitelj, prijatelji, poznanici. Svi su imali poneki dobronamjeran savjet zbog kojeg bi pametan čovjek ostao kod kuće. No, nama dvojici očito nitko nije uspio objasniti što je pametno.

Prvu dobrodošlicu priredila nam je granična policija. Na prijelazu između Bosne i Hercegovine i Srbije proveli smo puna dva sata čekajući da nadležni utvrde kako jedan novinar i jedan fotograf ipak ne predstavljaju sigurnosnu prijetnju. Što su točno provjeravali toliko dugo, ne znam.

U subotu stižemo u Beograd. Svratili smo do Galerije kupiti nekoliko sitnica, a tamo nemate osjećaj da se išta događa. Tek koja osoba s bedžom s brojem 3.

Na putu do smještaja tek pokoji predizborni plakat. S njih nam se smiješe Vučić, Mali Slobo, poznatiji kao Ivica Dačić, i Bogoljub Karić. Priznajem, za Karića sam najprije pomislio da gledam kakav stari plakat. Nisam bio siguran je li čovjek još živ, a kamoli da ponovno sudjeluje u izborima.

Tek predvečer, u hotelu Moskva, osjetio sam da se nešto sprema.

Na kavi sam u društvu kakvo se samo poželjeti može. Za gotovo svakim stolom razgovara se o izborima. Svatko ima svoju računicu i prognozu, ali čak ni ti razgovori nisu ulijevali previše optimizma.

Jedno su razgovori u krugu dvojke, a sasvim drugo Srbija izvan Beograda. Ona Srbija kojoj je Informer dnevna lektira, a Pink prozor u svijet. Tamo je Vučić godinama bio predsjednik, premijer, meteorolog, vrhovni epidemiolog i povremeno nogometni izbornik.

Večer završavamo šetnjom i obveznim obilaskom Ćacilanda u Pionirskom parku. Ondje već stoji upozorenje da se nije preporučljivo približavati jer ćaci mogu biti agresivni. Zabranjeno ih je i hraniti.

Vučić, Zovko i nekoliko stotina novinara

Nedjelja. Šest ujutro. Odlazimo na biračko mjesto na kojem glasa Aleksandar Vučić. Slijede tri sata čekanja, nekoliko stotina novinara, televizijskih kamera i ljudi iz osiguranja koji se svim silama trude izgledati kao obični građani.

Vučić je djelovao nervozno. Neopisivo nervozno.

Vrijeme smo kratili razgovorima s kolegama iz cijelog svijeta. Bilo nas je iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Francuske, Poljske, Njemačke, Austrije, Rusije, Kine... Posebno hvala kolegama s beogradskog N1 koji su nas počastili kavom i malo olakšali čekanje.

A onda je konačno stigao bivši predsjednik. Glasovao, izašao pred novinare, održao konferenciju i, naravno, posvađao se. Ovoga puta s predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva Hrvojem Zovkom. Taman se čovjek riješio Žakline Tatalović i računao da će konačno imati jednu konferenciju bez nezgodnih pitanja, kad se pojavio Hrvoje da mu pokvari nedjelju.

Ipak, najzanimljivije je tek slijedilo.

Vraćamo se prema središtu Beograda, a ondje prizor kakav se ne viđa svaki dan. Tisuće pripadnika žandarmerije, oprema za razbijanje demonstracija, vozila, kordoni, kacige, štitovi.

Gledam te ljude u oči i pitam se jesu li doista spremni krenuti na vlastiti narod zbog Aleksandra Vučića. Hoće li, ako dođe zapovijed, udarati po ljudima koji su samo odlučili glasovati protiv vlasti?

Jedno slovo i dva novinarska svijeta

Usput svraćamo do Nezavisnog udruženja novinara Srbije, NUNS-a. Dočekuju nas srdačno, ali iza osmijeha osjeća se napetost. Ljudi pokušavaju raditi svoj posao, pratiti izbore i izvještavati, a istodobno razmišljaju što će se dogoditi ako Vučić ostane na vlasti. Neki nam otvoreno govore da imaju spremne putovnice. Ne za godišnji odmor, nego za odlazak iz zemlje.

Posebno je zanimljiva zgrada u kojoj se nalaze. Na prvom katu smješten je UNS, Udruženje novinara Srbije, čiji su predstavnici godinama u ulozi režimskih propagandista. Na drugom katu je NUNS, gdje smo susreli ljude koji svoj posao shvaćaju ozbiljno i koji su za njega spremni mnogo toga riskirati.

Samo jedno slovo razlike u nazivu, a dva potpuno različita novinarska svijeta.

Vraćamo se na ulicu. Ćaciland se puni policijom i žandarmerijom. Pravih ćacija još nema, njih će očito iskrcati poslije. 

Sve je napetije. Nitko ne zna što slijedi, ali policija očito računa na mogućnost ozbiljnih nereda.

Čovjek koji je već spakirao kofere

Odlazim u stožer Studentske liste na Novom Beogradu. Prostor je velik, ali nedovoljno velik za sve novinare koji su pristigli. Ulaz je dopušten gotovo svima. Osim, razumije se, predstavnicima medija čiji urednik još nije razjasnio slučaj nestale konjske glave.

Među kolegama kruži jedno pitanje: kada se vraćamo prema središtu grada ako Vučić proglasi pobjedu? Svi znamo da takav rasplet znači ozbiljne probleme na ulicama.

I onda, potpuno neočekivano, netko uzvikuje da je Vučić priznao poraz.

Najprije nevjerica. Svi provjeravaju telefone, traže potvrdu, pokušavaju shvatiti što se dogodilo. A onda kolega s portala Nova.rs počinje plakati.

Čovjek više ne pokušava sakriti emocije. Govori nam da je već pronašao posao u inozemstvu i da bi, u slučaju Vučićeve pobjede, već sljedećeg jutra napustio Srbiju.

Ali sada ostaje.

I u tom trenutku postaje jasno koliko je ljudima značila ta pobjeda. Čovjek je već imao spreman plan za odlazak iz vlastite zemlje, a sada pred desecima kolega plače jer ga više ne mora ostvariti.

Oko nas eksplozija oduševljenja. Studenti plaču, novinari se grle, telefoni zvone. Gotovo nitko ne može vjerovati što se dogodilo.

Osim nekoliko ''kolega'' iz režimskih medija. Njihove su face bile poseban prizor. Toliko su se naviknuli na Vučićeve pobjede i vlastitu propagandu da im je poraz očito bio nezamisliv.

Ubrzo stiže informacija da se policija povlači iz središta grada. Nitko ne zna što rade preostali stanovnici Ćacilanda, hoće li biti incidenata i što se točno događa na ulicama.

I baš tada u prostoriju ulaze trubači.

Kreće slavlje. Ljudi se grle, skaču, plaču i pjevaju. Kao da je upravo pao gol u 95. minuti najvažnije nogometne utakmice. Samo što ovdje slavlje ne završava za nekoliko sati, barem se svi tome nadaju.

Taksist koji je čekao četrnaest godina

Sjedam u taksi i krećem prema središtu grada. Gužva je golema. Automobili trube, ljudi slave, ulice su pune, a pokraj nas prolaze vozila žandarmerije koja se povlače.

I onda moj taksist ugleda žandarme.

Spušta prozor, naginje se van i počinje.

Ne bih sada prepričavao sve što je izgovorio jer bi to zahtijevalo ozbiljne uredničke intervencije i vjerojatno posebnu klasifikaciju za odrasle.

Ali čovjek im je, ukratko, objasnio sve.

I tko su, i što su, i odakle su, i kamo mogu otići.

U tom trenutku nisam gledao nekoga tko je samo sretan zbog izbornih rezultata. Gledao sam čovjeka koji je godinama gutao bijes i čekao dan kada će ga moći izbaciti kroz otvoren prozor taksija.

I, moram priznati, imao je zavidan vokabular.

Novi Beograd, Slavija. Ćaciland,... Teško je nabrojati sva mjesta gdje se tu večer slavilo.

Prva kava u slobodnom Beogradu

Sljedeće jutro budimo se u Beogradu koji prvi put nakon četrnaest godina nije pod Vučićevom diktaturom. Odlazimo na kavu i ponovno prolazimo pokraj Pionirskog parka.

Ćaciland se čisti.

Radnici komunalnog poduzeća i studenti zajedno uklanjaju smeće koje se ondje gomilalo za vrijeme okupljanja skupine oko Miloša Pavlovića, poznatijeg kao Nulti Ćaci.

Smeća ima toliko da se čovjek zapita što su sve ti ljudi ondje radili. Pionirski park ponovno je otvoren građanima, a Beograđani dolaze, šeću i fotografiraju prostor koji je mjesecima bio okupiran.

Napokon krećemo kući. Na trafici kupujem dva primjerka novina. Jedan ''Danas'', da imam što pročitati, i jedan ''Informer'', da ga sačuvam.

Možda će jednoga dana nekome poslužiti kao dokaz koliko nisko novinarstvo može pasti kad urednik umjesto profesionalnog integriteta odabere služenje vlasti. A možda ga samo uokvirim. Čisto da me podsjeća na to što novinar nikada ne bi smio postati. A možda je to i jedan od zadnjih brojeva.

A sada, studenti, napravite državu

Vratimo se na početak. Na sve one pametnjakoviće koji ovih dana analiziraju heterogenost Studentske liste i upozoravaju da se njezini članovi neće slagati oko svakoga političkog pitanja.

Pa naravno da neće. I ne trebaju.

Demokracija nije sustav u kojem svi misle isto. To je, valjda, ono od čega je Srbija upravo pokušala pobjeći.

Studenti sada imaju mnogo teži posao nego što je bilo pobijediti Vučića. Moraju stvoriti uvjete u kojima više nijedan Vučić neće moći nastati. U kojima će policajac služiti građanima, novinar postavljati pitanja bez straha, a političar znati da je njegova fotelja privremena.

Kada su njihovi roditelji propustili 6. oktobar, oni sada ne smiju propustiti 26. oktobar. I vjerujte mi, razgovarao sam s mnogo njih tu večer, neće ga propustiti.

Sankcije Rusiji, Kosovo, ceste, proračun, ekonomija, Europska unija,... Sve su to ozbiljna pitanja i oko njih će se morati svađati, pregovarati i donositi odluke. Ali prvo treba napraviti demokratsku državu, s institucijama koje ne ovise o jednom čovjeku.

Jer nije problem samo Vučić. Problem je sustav koji mu je omogućio da četrnaest godina radi gotovo što god poželi. Ako taj sustav ostane, prije ili kasnije dobit će Srbija nekog novog Vučića, možda s ljepšim odijelom i pristojnijim rječnikom, ali s istim ambicijama.

Zato Studentskoj listi sada ne treba ideološko jedinstvo. Treba joj dovoljno razuma da ne ponovi ono protiv čega se borila.

Sretno, susjedi. Bila je čast!