Znanstvenici izračunali: Koliko je ljudi potrebno za promjene poput onih u Srbiji?

Ljudi svakodnevno izražavaju nezadovoljstvo odlukama velikih tvrtki, političkim sustavima i pravilima koja im se nameću. To je priroda, to je ravnoteža i to je kretanje koje život čini živim.

Britanski filozof Johnny Thomson u svojem eseju o mogućnostima društvenih promjena polazi upravo od te proturječnosti:

Zašto je nezadovoljstvo toliko rašireno, a stvarne promjene toliko rijetke? Koliko pojedinac doista može utjecati na svijet u kojem živi? Što je potrebno kako bi se osobno nezadovoljstvo pretvorilo u kolektivno djelovanje?

Thomson kao primjer uzima korisnike digitalnih platformi. Kada Disney+ poveća cijene, Netflix ograniči dijeljenje računa ili Meta promijeni uvjete korištenja svojih usluga, društvene mreže preplave poruke ogorčenja. Korisnici najavljuju odlazak, objavljuju dokaze o otkazanim pretplatama i pozivaju na bojkot. Međutim, poslovni rezultati često pokazuju drukčiju sliku. Netflix je, unatoč nezadovoljstvu zbog ograničenja dijeljenja lozinki, privukao nove pretplatnike, dok Meta svakodnevno okuplja milijarde korisnika.

Objašnjenje je dijelom u onome što poslovni svijet naziva konkurentskim jarkom - prednošću koju tvrtka gradi toliko dugo da je korisnicima postaje teško napustiti. Obiteljske fotografije ostaju pohranjene na jednom servisu, poslovni kontakti na drugom, a prijatelji i zajednice na trećem. Odlazak s platforme zato nije samo pitanje nezadovoljstva, nego i spremnosti na gubitak onoga što se godinama stvaralo.

Thomson smatra kako se sličan osjećaj nemoći javlja i u društvenom i političkom životu. Pojedinac može jasno vidjeti problem, ali istodobno vjerovati kako njegov postupak neće ništa promijeniti.

Zašto ljudi ostaju i kada znaju kako nešto nije u redu?

Jedno od pitanja koje Thomson postavlja jest kako se ljudi doista ponašaju u okolnostima koje zahtijevaju hrabrost. "Lako je zamišljati što bi netko učinio kada bi živio pod autoritarnom vlašću, svjedočio nepravdi ili morao birati između vlastite sigurnosti i pomoći drugima. Međutim, odluke koje djeluju jednostavno sa sigurne udaljenosti postaju mnogo složenije kada podrazumijevaju stvaran gubitak", piše Thomson.

Thomson se poziva na roman Prophet Song irskog pisca Paula Lyncha, dobitnika Bookerove nagrade. Radnja je smještena u Irsku koja postupno klizi u totalitarizam. Glavna junakinja Eilish ima mogućnost napustiti zemlju, ali njezin život ne čine samo politička uvjerenja. Tu su djeca, posao, obiteljske obveze i svakodnevna odgovornost prema ljudima koji ovise o njoj.

Upravo u toj složenosti Thomson prepoznaje jedan od razloga zbog kojih ljudi dugo ostaju u okolnostima koje postaju sve nepovoljnije. Autoritarizam ne mora nastupiti iznenada, s jasno prepoznatljivim simbolima i pravilima. Promjene mogu biti postupne, a granica između onoga što se još može podnijeti i onoga što zahtijeva otpor često nije očita.

Thomson se osvrće i na psihologiju promatrača, odnosno sklonost ljudi da ne reagiraju kada očekuju da će to učiniti netko drugi. Prilagođavanje skupini može biti način očuvanja društvenih odnosa, ali i razlog zbog kojeg neprihvatljive okolnosti opstaju dulje nego što bi se očekivalo.

Je li za promjenu doista potrebna većina?

Jedan od najzanimljivijih dijelova Thomsonova razmišljanja odnosi se na istraživanja političkih znanstvenika koji su proučavali društvene pokrete i kolektivni otpor.

Poziva se na rad profesorice s Harvarda Erice Chenoweth, koja je analizirala 323 kampanje otpora u razdoblju od 1900. do 2006. godine. U njezinu istraživanju pojavljuje se podatak da su kampanje koje su na vrhuncu mobilizacije uključivale najmanje 3,5 posto stanovništva ostvarivale potpuni ili djelomični uspjeh.

Ovaj nalaz postao je poznat kao pravilo 3,5 posto, premda je sama Chenoweth poslije naglasila da nije riječ o univerzalnom zakonu, nego o obrascu u promatranim povijesnim slučajevima.

Thomson u tome pronalazi drukčiji pogled na pitanje društvene moći. Promjena ne mora početi onda kada većina ljudi postane spremna djelovati. Ponekad je dovoljno da relativno mala skupina bude dovoljno odlučna i ustrajna kako bi svojim postupcima pokrenula druge.

Sličnu ideju razmatra i povjesničar Rutger Bregman, koji piše o nerazmjerno velikom utjecaju koji pojedinci i manje skupine mogu imati na društvo. Međutim, Thomsona posebno zanima kako takva skupina nastaje. Što pretvara nezadovoljstvo pojedinaca u zajedničku namjeru i zbog čega neki ljudi uspijevaju postati simbol promjene?

Zašto su promjenama potrebni ljudi koji predstavljaju ideju?

Odgovor Thomson pronalazi u neobičnom primjeru - filmu i romanu V for Vendetta, čiji su autori Alan Moore i David Lloyd.

Priča je smještena u distopijsko društvo kojim upravlja totalitarna vlast. Glavni junak, poznat samo kao V, nosi masku Guya Fawkesa i postaje simbol otpora. Njegov identitet ostaje skriven, što je za Thomsona važnije od njegovih osobnih osobina.

V nije idealizirani moralni junak. Njegova pobuna proizlazi i iz osobne osvete jer je i sam bio žrtva nasilja sustava protiv kojeg se bori. Thomson zato pravi razliku između čovjekovih motiva i onoga što on počinje predstavljati drugima. U filmu V izgovara misao da se ispod maske ne nalazi samo čovjek, nego ideja, a ideje nije moguće uništiti na isti način kao pojedinca.

Thomson upravo u tome vidi ulogu društvenog junaka. Nije nužno da takva osoba bude moralno besprijekorna niti da posjeduje iznimne sposobnosti. Njezina važnost može biti u tome što drugima daje prepoznatljiv izraz za nezadovoljstvo koje već osjećaju, ali ga još nisu uspjeli pretvoriti u zajedničko djelovanje.

Pojedinac koji otkaže pretplatu vjerojatno neće ugroziti poslovanje velike tvrtke. Međutim, ako njegov postupak postane simbol šireg nezadovoljstva, može potaknuti druge da se organiziraju oko istog zahtjeva. Thomson zato pravi razliku između prosvjeda kao trenutačne emocionalne reakcije i promjene kao procesa koji zahtijeva ideju, ljude spremne zastupati je i ustrajnost koja nadilazi početni val nezadovoljstva.

Njegovo promišljanje vraća se na pitanje koliko pojedinac doista može promijeniti svijet. Povijesni primjeri koje navodi ne nude jamstvo uspjeha, ali pokazuju kako brojnost nije uvijek presudna na samom početku. Važnije je postojanje ideje oko koje se ljudi mogu okupiti i dovoljno ustrajnih pojedinaca koji su je spremni pretvoriti u djelovanje, piše Bonitet.