Tko želi plitke i prizemne Hrvate

Nikada nisu kandidati na političkom trapezu Bosne i Hercegovine imali što pametno reći otupljenoj javnosti. Nikada se nisu politički protivnici hrvali idejama i rješenjima za sve jade ove zemlje. No, ovogodišnja je kampanja pokazala kako nikada i neće i da je politika u BiH svedena na najveću baruštinu. Da se baruština ne uvrijedi.

Dok se kandidati, kunući se u svoj narod i utvarajući sebi da su pravi glas naroda, šaketaju što u rukavicama što bez njih, glasači, ako su iskreni prema sebi shvaćaju kako ovoj zemlji, barem još iduće četiri godine, nema spasa.

Šuplja

To što nismo čuli s govornica niti jednu riječ ozbiljnog programa i što s tupavih sučeljavanja slušamo floskule ne znači da moramo slušati budalaštine i najprizemnije političko uzdizanje u zemlji od kad, ovakva nakaradna, postoji.

Zaprednjačio je u tome kandidat nikada usuglašene i skladne Petorke koji je od početka, uz silne galame, krenuo u osobni rat i rušenje Dragana Čovića uz kojeg zemlju obilazi mlaka kandidatkinja Darijana Filipović. Zdenko Lučić, od početka se spuštajući na podpolitičku razinu, iskoristio je nevještu oporbu da krene u nekakav naručeni rat kako bi, eto, pokazao da Hrvati misle drugačije.

No, onaj koji vjeruje u narod i koji traži od naroda da mu vjeruje, trebao se sjetiti, ako mu od sebeljublja sjećanje može proraditi, da narod kojeg želi predstavljati nikada nije padao tako nisko i nikada nije šuplju priču smatrao svojom. To što je u međuvremenu birao šuplju priču to je stvar nemogućnosti izbora i najprizemijeg udara na egzistenciju ako se stožerna stranka ne nađe pod olovkom na biračkom listiću. No, sad kad je navodno taj narod dobio mogućnost izbora, najbolje mu je izabrati da digne ruke od borbe za ovu zemlju i da se zauvijek začahuri u svoju nemoć.

Prebrojavanje

Svatko, jasno je, u politici, koja kod nas odavno nema veze s pristojnošću i izvedivim idejama, bira svoj politički put i način borbe. Ali, oporbena Petorka, koja se od početka ne zna prebrojati, srami se svojeg kandidata koliko god to skrivala.

Teško je dignuti ruke od kampanje u njezinom finišu i teško je javno reći da se ne slažete s onim što ste odabrali kao rješenje. Ako je Petorka uopće to rješenje sama i birala.

Pali su programi nekih čestitih ljudi, koji se mogu na prste jedne ruke prebrojati, u sjenu egoističnih i klevetničkih ispada i prava potreba za borbom hrvatskog naroda u BiH nije izašla iz sjene nego je pala u blato.

Pomak se bori sa svojim vjetrenjačama i ne zanima ih pogled prema Sarajevu. HSS se sveo na smijuckanje Lučićevim nepristojnostima kao najvećem dometu hrvatske politike. HRS se skriva i baca pod noge sve što je do sada napravio a Devedesetka misli da se diže. HDZ BiH trlja ruke i vjeruje u pobjedu čak i ako izgubi. Krivac će biti netko drugi.

Pristojniji su Hrvati od klevetanja, pametniji su od hodanja na uzici uz upaljene svijeće i tlapnje o tome kako nam mora biti.

Znaju Hrvati

Znaju Hrvati kako im treba biti – ne onako kako im nitko od troje isturenih kandidata na izvikanu poziciju govori da treba. Vrjedniji su Hrvati od prljavih poslova i napaćeniji su nego što to umotavači naše stvarnosti u svoje ciljeve govore i misle. Hrvati rade i preživljavaju i bore se sa svojima, s tuđima, sa sustavima i bezsustavljem. A onda ih se pretvori u plitko glasačko tijelo kojem ne trebaju programi nego sapunica u kojoj jedni galame, drugi nemaju što reći a treći glume da ih žele predstavljati.

Bilo bi dobro, kad bi se moglo, da ovog izbornog ciklusa sve hrvatsko ostane upražnjeno jer hrvatskom glasačkom mlitavom tijelu nitko nije ponudio ništa osim pretvaranja kampanje u sapunicu u trenutku kada se, navodno, opet prelama država kako bi se učinila boljom za sve a narod jednakopravniji nego što to dobro plaćene fotelje, za kojima cure kandidatske sline, pokazuju. Hrvatska borba za predsjedništvo, čija se istinska važnost nikako ne može pojasniti glasačima koje stranke koče i u mjesnim zajednicama, svela se tako opet na lakrdiju.

Filipović ne govori ništa nego je trbuhozborac naučenih govora kroz skoro 20 godina trčkaranja po stranci i slušanja priče koja je daleko od stvarnog života. Neidentificirani Slaven Kovačević, je poraz razuma i pokazatelj kako se zemlja može silovati i ljiljanima. Lučić je kandidat kojeg se srame i oni koji se naslikavaju s njim, samo to ne smiju reći.