izmjena Izbornog zakona prolazi sigurno,danas ili sutra nebitno

Politička stvarnost iza izjave Željke Cvijanović: Inverzija ili ogledalo stvarnosti? Uvodna pitanja i odgovori: Zar izjava Željke Cvijanović nije radikalno preokretanje stvarnosti i pokušaj inverzije odgovornosti? Na prvi pogled mogla bi se tako protumačiti — pogotovo uz ustaljenu medijsku matricu u kojoj se gotovo isključivo Republika Srpska označava kao remetilački faktor. Međutim, u širem političkom i institucionalnom kontekstu, izjava Cvijanović je itekako utemeljena. Federacija BiH se već godinama sustavno transformira u entitet pod političkom dominacijom jednog naroda — Bošnjaka, pri čemu se hrvatski narod gura na marginu odlučivanja, pa čak i ispod razine manjine. Znači li to da izjava nije pokušaj opravdanja Dodikovog separatizma? Ne. Radi se o tome da kriza iz RS-a služi bošnjačkoj političkoj eliti kao pogodan alibi za vlastite političke projekte unitarizacije Federacije. Umjesto dijaloga i dogovora s Hrvatima, koristi se narativ “obrane države” kako bi se opravdalo preglasavanje, institucionalna dominacija i ignoriranje zahtjeva za ravnopravnost. Koji su konkretni primjeri podrivanja ustavnog poretka iz Federacije? – Izbor hrvatskog člana Predsjedništva bošnjačkim glasovima. – Sustavno odbijanje provedbe presude Ustavnog suda u predmetu Ljubić. – Zanemarivanje mehanizama konstitutivnosti i pokušaji uvođenja “građanskog modela” bez političkog konsenzusa. To su institucionalni oblici brisanja političke ravnopravnosti, a to nije samo kršenje Daytonskog duha – to je tiha politička secesija, koja je možda i opasnija od otvorenih prijetnji iz RS-a. Zar za sve to nema stvarnih dokaza? Naprotiv, upravo su ovi primjeri najkonkretniji dokaz da se unutar Federacije odvija oblik političkog inženjeringa koji direktno podriva ustavni okvir BiH. Faktičko isključivanje Hrvata iz odlučivanja, dok se formalno tvrdi da je “sve po zakonu”, jeste sofisticirani oblik podrivanja temelja države. Ali zar Bećirović i Komšić ne brane BiH i europski put? To je česta formulacija, ali vrlo često koristi se kao politički štit za projekte dominacije. Ako se europski put koristi da bi se eliminirale ustavne pozicije jednog naroda, onda to nije europska vrijednost, nego prikriveni oblik političke sile. Prava Hrvata nisu prepreka EU integracijama – naprotiv, njihovo poštivanje predstavlja test demokratske zrelosti BiH. Analitički nastavak: Izjava Željke Cvijanović dolazi u trenutku kada bošnjački politički faktor — kroz institucije Federacije — nastoji dugoročno institucionalizirati bošnjačku dominaciju, prikazujući to kao “obranu BiH”. Istovremeno, svaki oblik zahtjeva za hrvatskom ravnopravnošću biva etiketiran kao “separatizam” ili “narušavanje europskog puta”. Ova dvostruka mjerila proizvode duboku političku krizu: s jedne strane, RS prijeti formalnim povlačenjem iz institucija, a s druge strane, u Federaciji se već događa faktička institucionalna secesija – ali prikrivena i sofisticirana. U toj atmosferi, život Hrvata u Federaciji postaje politički obesmišljen: ne mogu birati svoje legitimne predstavnike, njihove predstavke se ignoriraju, njihovi zahtjevi se difamiraju, a “građanski” model im se nameće kao novo mjerilo ustavnosti – bez njihova pristanka. Zaključak: Uloga međunarodne zajednice Posebno treba naglasiti ulogu međunarodne zajednice, koja snosi veliki dio odgovornosti za ovakvo stanje. Od 1998. godine naovamo, međunarodni akteri, osobito Ured visokog predstavnika (OHR) i dio diplomacije iz Bruxellesa, konstantno su intervenirali u izborni sustav, zakonodavne procese i političke odnose, najčešće na štetu hrvatske konstitutivnosti, i to sve pod parolom “stabilizacije”. Time je poslana poruka da su politička prava Hrvata manje važna, ili da predstavljaju smetnju na putu “građanske države” – što nikada nije bilo predviđeno Daytonskim sporazumom. Umjesto da djeluju kao posrednici među jednakima, međunarodni akteri su često preuzimali ulogu inženjera, oblikujući političku stvarnost prema vlastitim šablonima, a ne prema unutarnjem dogovoru konstitutivnih naroda. Također, važno je istaknuti da međunarodni akteri, koji često kritiziraju vlasti RS-a, vrlo rijetko ili gotovo nikada ne osuđuju ovu vrstu majorizacije unutar Federacije. Time se šalje opasna poruka da je politička volja jednog naroda — u ovom slučaju Hrvata — manje vrijedna, što dugoročno podriva temeljna načela na kojima BiH uopće počiva. Zato izjava Željke Cvijanović, bez obzira na političku poziciju iz koje dolazi, ima težinu upozorenja: BiH ne razaraju samo oni koji prijete njenim teritorijalnim integritetom, već i oni koji — u ime tobožnje zaštite države — sustavno razaraju političku ravnotežu među narodima.

Politička stvarnost iza izjave Željke Cvijanović: Inverzija ili ogledalo stvarnosti? Uvodna pitanja i odgovori: Zar izjava Željke Cvijanović nije radikalno preokretanje stvarnosti i pokušaj inverzije odgovornosti? Na prvi pogled mogla bi se tako protumačiti — pogotovo uz ustaljenu medijsku matricu u kojoj se gotovo isključivo Republika Srpska označava kao remetilački faktor. Međutim, u širem političkom i institucionalnom kontekstu, izjava Cvijanović je itekako utemeljena. Federacija BiH se već godinama sustavno transformira u entitet pod političkom dominacijom jednog naroda — Bošnjaka, pri čemu se hrvatski narod gura na marginu odlučivanja, pa čak i ispod razine manjine. Znači li to da izjava nije pokušaj opravdanja Dodikovog separatizma? Ne. Radi se o tome da kriza iz RS-a služi bošnjačkoj političkoj eliti kao pogodan alibi za vlastite političke projekte unitarizacije Federacije. Umjesto dijaloga i dogovora s Hrvatima, koristi se narativ “obrane države” kako bi se opravdalo preglasavanje, institucionalna dominacija i ignoriranje zahtjeva za ravnopravnost. Koji su konkretni primjeri podrivanja ustavnog poretka iz Federacije? – Izbor hrvatskog člana Predsjedništva bošnjačkim glasovima. – Sustavno odbijanje provedbe presude Ustavnog suda u predmetu Ljubić. – Zanemarivanje mehanizama konstitutivnosti i pokušaji uvođenja “građanskog modela” bez političkog konsenzusa. To su institucionalni oblici brisanja političke ravnopravnosti, a to nije samo kršenje Daytonskog duha – to je tiha politička secesija, koja je možda i opasnija od otvorenih prijetnji iz RS-a. Zar za sve to nema stvarnih dokaza? Naprotiv, upravo su ovi primjeri najkonkretniji dokaz da se unutar Federacije odvija oblik političkog inženjeringa koji direktno podriva ustavni okvir BiH. Faktičko isključivanje Hrvata iz odlučivanja, dok se formalno tvrdi da je “sve po zakonu”, jeste sofisticirani oblik podrivanja temelja države. Ali zar Bećirović i Komšić ne brane BiH i europski put? To je česta formulacija, ali vrlo često koristi se kao politički štit za projekte dominacije. Ako se europski put koristi da bi se eliminirale ustavne pozicije jednog naroda, onda to nije europska vrijednost, nego prikriveni oblik političke sile. Prava Hrvata nisu prepreka EU integracijama – naprotiv, njihovo poštivanje predstavlja test demokratske zrelosti BiH. Analitički nastavak: Izjava Željke Cvijanović dolazi u trenutku kada bošnjački politički faktor — kroz institucije Federacije — nastoji dugoročno institucionalizirati bošnjačku dominaciju, prikazujući to kao “obranu BiH”. Istovremeno, svaki oblik zahtjeva za hrvatskom ravnopravnošću biva etiketiran kao “separatizam” ili “narušavanje europskog puta”. Ova dvostruka mjerila proizvode duboku političku krizu: s jedne strane, RS prijeti formalnim povlačenjem iz institucija, a s druge strane, u Federaciji se već događa faktička institucionalna secesija – ali prikrivena i sofisticirana. U toj atmosferi, život Hrvata u Federaciji postaje politički obesmišljen: ne mogu birati svoje legitimne predstavnike, njihove predstavke se ignoriraju, njihovi zahtjevi se difamiraju, a “građanski” model im se nameće kao novo mjerilo ustavnosti – bez njihova pristanka. Zaključak: Uloga međunarodne zajednice Posebno treba naglasiti ulogu međunarodne zajednice, koja snosi veliki dio odgovornosti za ovakvo stanje. Od 1998. godine naovamo, međunarodni akteri, osobito Ured visokog predstavnika (OHR) i dio diplomacije iz Bruxellesa, konstantno su intervenirali u izborni sustav, zakonodavne procese i političke odnose, najčešće na štetu hrvatske konstitutivnosti, i to sve pod parolom “stabilizacije”. Time je poslana poruka da su politička prava Hrvata manje važna, ili da predstavljaju smetnju na putu “građanske države” – što nikada nije bilo predviđeno Daytonskim sporazumom. Umjesto da djeluju kao posrednici među jednakima, međunarodni akteri su često preuzimali ulogu inženjera, oblikujući političku stvarnost prema vlastitim šablonima, a ne prema unutarnjem dogovoru konstitutivnih naroda. Također, važno je istaknuti da međunarodni akteri, koji često kritiziraju vlasti RS-a, vrlo rijetko ili gotovo nikada ne osuđuju ovu vrstu majorizacije unutar Federacije. Time se šalje opasna poruka da je politička volja jednog naroda — u ovom slučaju Hrvata — manje vrijedna, što dugoročno podriva temeljna načela na kojima BiH uopće počiva. Zato izjava Željke Cvijanović, bez obzira na političku poziciju iz koje dolazi, ima težinu upozorenja: BiH ne razaraju samo oni koji prijete njenim teritorijalnim integritetom, već i oni koji — u ime tobožnje zaštite države — sustavno razaraju političku ravnotežu među narodima.