U svjetlu svega navedenog – od institucionalne marginalizacije Hrvata u Federaciji, preko sustavnog odbijanja političkog dogovora o Izbornom zakonu, do činjenice da bošnjačka politička elita uživa gotovo potpunu međunarodnu šutnju dok potkopava načela konstitutivnosti – postaje jasno da je politička procjena Željke Cvijanović daleko od neutemeljene. Kada je izjavila da Bećirović i Komšić "nastavljaju separatističke aktivnosti na razbijanju BiH i odcjepljenju Federacije od zajedničke države", mnogi su požurili to okarakterizirati kao pretjerivanje, ironiju ili političku provokaciju. No, uzimajući u obzir sve relevantne političke procese, institucionalne manipulacije i stavove iz bošnjačkog političkog miljea – možemo zaključiti da je ta izjava zapravo sasvim zdravo razmišljanje. Jer, ono što se Hrvatima već dogodilo – gubitak političkog subjektiviteta pod izgovorom “građanskog modela” – ne smije postati model za cijelu BiH. Upozorenje koje Cvijanović iznosi nije prijetnja jedinstvu države, već poziv da se konačno prizna realnost: da država u kojoj se prava jednog naroda doživljavaju kao “ustupak” ne može opstati na zdravim temeljima.

Zbog toga izjava Željke Cvijanović da Bećirović i Komšić "nastavljaju separatističke aktivnosti na razbijanju BiH i odcjepljenju Federacije od zajedničke države" više ne može biti odbačena kao pretjerivanje ili politička provokacija. Naprotiv, ona sve više zvuči kao upozorenje koje pogađa samu srž onoga što se događa u Federaciji BiH – proces u kojem se politička prava jednog konstitutivnog naroda (Hrvata) sustavno poništavaju pod krinkom građanskog modela. U tom svjetlu postaje razumljivo i ponašanje političkih predstavnika iz Republike Srpske. Naime, ono što Hrvati već godinama trpe u Federaciji – političku marginalizaciju, preglasavanje i gubitak suverenog glasa – Srbi u RS-u nastoje spriječiti na vrijeme. Mnoge njihove odluke, iako često osporavane, imaju karakter preventivnih poteza kojima se pokušava očuvati vlastita autonomija i institucionalna ravnoteža, upravo kako bi izbjegli sudbinu koju Hrvati danas žive. Drugim riječima, reakcija RS-a ne proizlazi samo iz političkog inata, već iz racionalnog zaključka da u BiH, kakva se trenutno pokušava izgraditi u Federaciji, nema garancije za ravnopravnost – osim one koju si narod sam izbori. Hrvati su pokazali da se politička prava mogu izgubiti, i da međunarodna zajednica ne reagira čak ni kada je povrijeđen osnovni demokratski princip legitimnog predstavljanja. Ta spoznaja vodi RS prema sve snažnijoj institucionalnoj zatvorenosti, ne kao znaku separacije, već kao strategiji političkog preživljavanja. Dakle, ako se majorizacija jednog naroda u Federaciji normalizira, onda nije nerazumno da se drugi narod u drugom entitetu pokušava zaštititi prije nego što doživi istu sudbinu. I to je ono što međunarodna zajednica uporno ignorira: da ne dolazi do razgradnje BiH zbog otpora RS-a, nego upravo zbog nesposobnosti ili nespremnosti da se osigura ravnoteža i poštivanje temeljnih prava svih konstitutivnih naroda.

Izjava predsjednika Vlade FBiH, Nermina Nikšića, data portalu Bljesak.info – "Nismo spremni na dodatne ustupke" – predstavlja izuzetno značajan moment u razumijevanju šire političke slike. Tim riječima Nikšić otvoreno poručuje kako čak i minimum hrvatske ravnopravnosti – pravo na legitimno predstavljanje u Predsjedništvu BiH – ne smatra prihvatljivim, već ga vidi kao „ustupak“, što je samo po sebi simptom duboko narušenog ustavno-političkog poretka. Još je indikativnije to što Nikšić tvrdi kako HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona "ne sadrži nijednu odredbu kojom bi se implementirale presude Europskog suda za ljudska prava", iako je jasno da upravo taj prijedlog ima za cilj uskladiti sustav s presudom Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić, koja izričito potvrđuje potrebu za legitimnim predstavljanjem konstitutivnih naroda. Ovakvo izvrtanje činjenica pokazuje kako se pozivanje na europske presude koristi selektivno, samo kada odgovara političkim ciljevima unitarističkog bošnjačkog bloka. U tom svjetlu, postaje jasno da Bećirović i Komšić ne djeluju izolirano, već s jasnom i čvrstom političkom potporom gotovo cijelog bošnjačkog političkog miljea. Ta potpora ne leži samo u izbornim brojkama, već u ideološkoj osnovi koja već godinama sustavno negira politička prava Hrvata u Federaciji. Zbog toga izjava Željke Cvijanović da Bećirović i Komšić "nastavljaju separatističke aktivnosti na razbijanju BiH i odcjepljenju Federacije od zajedničke države" više ne može biti odbačena kao pretjerivanje ili politička provokacija. Ona postaje izravna reakcija na višegodišnje političko ponašanje koje u biti vodi ka uspostavi bošnjačkog entiteta unutar Federacije – entiteta u kojem za Hrvate više nema stvarnog političkog suvereniteta. U konačnici, sve ovo potvrđuje da se gaženje političkih prava Hrvata ne samo nastavlja, nego se dodatno institucionalizira, i to uz blagoslov ključnih aktera iz Sarajeva. Pravo na ravnopravnost ne doživljava se kao temelj države, već kao "ustupak" koji se Hrvatima daje – i oduzima – prema političkoj volji većine.

Politička realnost iza izjave Željke Cvijanović: Ko zapravo razgrađuje BiH? Nakon sjednice Predsjedništva BiH, Željka Cvijanović je izjavila kako Denis Bećirović i Željko Komšić "nastavljaju separatističke aktivnosti na razbijanju BiH i odcjepljenju Federacije od zajedničke države". Na prvi pogled, ova izjava može se činiti kao ironijska ili kao klasična inverzija odgovornosti — pogotovo u političkom kontekstu gdje se sve češće upravo predstavnici Republike Srpske optužuju za destabilizaciju ustavnog poretka. Međutim, kada se ozbiljno analiziraju političke okolnosti u BiH, posebice stanje u Federaciji, postaje jasno da je izjava Cvijanović ne samo opravdana, nego i nužna za razumijevanje dubljih procesa koji ugrožavaju BiH iznutra. Prvi i najvažniji element koji baca novo svjetlo na ovu izjavu je izborni zakon BiH, koji već godinama omogućava političku manipulaciju u izboru člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. U praksi to znači da Bošnjaci, kao većinski narod u Federaciji, preglasavaju Hrvate i izabiru im predstavnika mimo njihove političke volje. Najbolji primjer toga je kontinuirani izbor Željka Komšića, koji bez većinske podrške hrvatskog biračkog tijela — ali uz masivnu bošnjačku potporu — sjedi na poziciji koja bi trebala štititi interese Hrvata. Time se ne samo krše demokratska načela, nego se konstitutivnost Hrvata svodi ispod razine političke manjine, što predstavlja grubo odstupanje od Daytonskog sporazuma. Upravo u toj pozadini treba čitati izjavu Cvijanović. Ona nije pokušaj da se skrene pozornost s krize u RS-u, već upozorenje na stvarni proces uspostave bošnjačke dominacije u Federaciji BiH, koji se perfidno provodi pod krinkom građanskog modela, ali u suštini služi za eliminaciju političke ravnoteže među narodima. Taj proces nije nov. Još od kraja rata, dio bošnjačke političke i intelektualne elite razrađuje viziju stvaranja vlastitog entiteta unutar Federacije — svojevrsne zamjene za ono što je izgubljeno u RS-u, u kojoj dominira srpski narod. Budući da se povratak u RS doživljava kao nemoguć, Federacija se sistematski preoblikuje u ekskluzivni bošnjački prostor, dok se hrvatski politički subjekt sve više potiskuje i relativizira. U tom kontekstu, potezi Milorada Dodika i vlasti RS-a — koliko god oni bili politički diskutabilni — služe kao stalni izgovor bošnjačkim političarima za daljnju centralizaciju i redefiniranje Federacije. Svaki Dodikov istup koristi se za “zatezanje” unutar FBiH, za ignoriranje hrvatskih zahtjeva i opravdavanje političkog inženjeringa. Na taj način, kriza iz RS-a postaje alat bošnjačke elite za jačanje vlastitog položaja, i to ne dijalogom, već dominacijom. Također, važno je istaknuti da međunarodni akteri, koji često kritiziraju vlasti RS-a, vrlo rijetko ili gotovo nikada ne osuđuju ovu vrstu majorizacije unutar Federacije. Time se šalje poruka da je politička volja jednog naroda (u ovom slučaju Hrvata) manje vrijedna, što dugoročno podriva temeljna načela na kojima BiH uopće počiva. Zbog svega navedenog, izjava Željke Cvijanović nije ni provokacija, ni prebacivanje krivnje. Naprotiv, ona otvara pitanje koje se godinama ignorira: kako je moguće govoriti o očuvanju Bosne i Hercegovine, dok se istovremeno provodi politika koja jednog od konstitutivnih naroda sistematski gura izvan svih ključnih procesa odlučivanja? Ako BiH doista želi biti funkcionalna, održiva i europski orijentirana država, ona mora poštovati temeljno pravilo na kojem je zasnovana — ravnopravnost naroda. Sve dok se hrvatski narod tretira kao dekoracija u političkom sustavu, a ne kao ravnopravan partner, BiH neće moći ni unutarnje stabilizirati odnose, ni istinski krenuti prema europskim integracijama.

majorizacije unutar Federacije. Time se šalje opasna poruka da je politička volja jednog naroda — u ovom slučaju Hrvata — manje vrijedna, što dugoročno podriva temeljna načela na kojima BiH uopće počiva. Zato izjava Željke Cvijanović, bez obzira na političku poziciju iz koje dolazi, ima težinu upozorenja: BiH ne razaraju samo oni koji prijete njenim teritorijalnim integritetom, već i oni koji — u ime tobožnje zaštite države — sustavno razaraju političku ravnotežu među narodima.