Desničarska ljevica Slavena Kovačevića

Ima u domaćoj politici ta jedna posebna, endemska vrsta oportunizma koja je toliko drska da čovjeku, htio-nehtio, na trenutak dođe čak i mrvu dirljiva.

Slaven Kovačević, doktor političkih znanosti i službeni čuvar pečata u uredu Željka Komšića, odlučio je da mu je dosadilo šaputati iz sjene. Čovjek je, pod zastavom Demokratske fronte, krenuo u juriš na fotelju u Predsjedništvu BiH. I to na ono mjesto koje je po nesretnom i manjkavom Ustavu ove zemlje rezervirano za člana iz reda hrvatskog naroda.

Politički inženjering na sarajevskom asfaltu

I tu, na tom vrelom asfaltu sarajevskog Marijin Dvora, počinje ova naša gorka predstava.

Kovačević, naime, želi u Predsjedništvo kao Hrvat, ali mu je čitava predizborna strategija utemeljena na tome da Hrvati – zapravo i ne trebaju postojati kao politički faktor. Njegova politička filozofija, upakirana u fin fraze, polazi od teze da etničko predstavljanje treba hitno baciti na smetlište povijesti. On i njegova partija nude nam 'građansku državu'. To vam je, u praksi, otprilike kao da se netko s divljenjem i žarom kandidira za predsjednika Nogometnog saveza, a onda na prvoj press konferenciji mrtav-hladan izjavi da je nogomet zapravo potpuno promašena, nevažna i nazadna stvar koju treba ukinuti.

Filmski plakat i stvarni grobovi

A onda, da predstava bude potpuna, dolazi i predizborni slogan: 'Zemlja ljiljana.'

Lijepo to zvuči na papiru. Skoro pa holivudski, epski, za plakat. Samo što je Bosna i Hercegovina, na nesreću njezinih stanovnika, malo kompleksnija i opasnija maketa od predizbornog bilborda. Ljiljan ovdje nekome znači državu, nekome Armiju BiH, nekome tešku ratnu mladost, a nekome, bogami, i čistu traumu. I sad bi, po zamisli DF-ovih političkih inženjera, svi trebali kolektivno pasti u trans, stati pod taj jedan cvijet i glumiti da smo upravo otkrili univerzalni lijek za sve naše karcinome.

Pa hajde, majstore, sjedni u službenu limuzinu, skreni s magistrale i otiđi u Grabovicu. Stani pred ljude tamo i objasni im da smo svi mi zapravo 'zemlja ljiljana'. Nema veze što nakon prolaska nekih s tim obilježjem tamo nitko živ nije ostao. Objasni im, s visine svoje doktorske titule, da više nema Hrvata, Bošnjaka i Srba, nego da su od jutros svi postali jednaki, apstraktni građani. Objasni to ljudima čija se sjećanja i obiteljske grobnice nikako ne uklapaju u tvoj šareni plakat. Objasni im da je vrhunac demokracije i ravnopravnosti to što će brojnija većina u Federaciji, po peti put, izabrati političkog predstavnika malobrojnijem narodu, ali konstitutivnom.

Kad ljevica postane batina većine

Tu, na toj točki, prestaje jeftina romantika o bosanskoj Švicarskoj i počinje surova, hladna matematika.

Jer Slaven Kovačević ne pokušava postati bilo koji član troglavog državnog vrha. On želi baš ono hrvatsko mjesto. Ali model koji on zastupa ne nudi nikakvo pomirenje, nego otvara jedno sasvim prosto pitanje: zašto bi većina imala ekskluzivno pravo da propisuje tko je, kako i koliko podoban da predstavlja manjinu?

U tome je, zapravo, sav jad i bijeda ovog našeg samozvanog 'lijevog' projekta. Istinska, autentična ljevica, ona o kojoj smo čitali u knjigama i koju pamtimo iz boljih vremena, po svojoj bi definiciji morala biti duboko sumnjičava prema teroru većine nad manjinom. Ljevica bi trebala biti štit za slabijeg. Ovdje se, međutim, u ovoj našoj balkanskoj političkoj močvari, ljevičarenje pretvorilo u običan alat. U batinu kojom se manjini objašnjava da je njezino političko mišljenje zatucano, nazadno i manje važno od univerzalnog građanskog principa. To nije nikakva progresivna revolucija. To je samo stari, dobro poznati većinski nacionalizam koji je obukao novo, fensi odijelo i stavio svilenu kravatu.

Ajde objasnite mi da sam zapravo desničar jer gledam na ljevicu kao ideju koja štiti slabijeg, a ne dominantnog.

Isti folk pod briselskom glazurom

Zato je Kovačević idealan, genetski modificiran nasljednik Željka Komšića. On ne mora mijenjati osnovnu formulu koja godinama donosi fotelje i mandate. Formula je prosta, a samo je ambalaža malo modernizirana. Komšić je bio narodski čovjek, imao je ratnu biografiju i volio je narodski rječnik. Kovačević je, s druge strane, doktor znanosti, salonski igrač s finim manirima.

No, kad se ta sjajna, politološka glazura malo zagrebe, ispod nje zatrešti isti onaj rigidni, agresivni etno-folk. To je onaj spektakularni ideološki salto mortale u kojem se bazične postavke solidarnosti izvrću naglavačke. Zamislite, recimo, tipičnog zagrebačkog aktivistu iz stranke Možemo, čovjeka koji živi za ljudska prava, rodnu ravnopravnost i zaštitu manjina. I sad zamislite tog istog lika kako usred predizbornog skupa stane na binu i iz petnih žila, s rukom na srcu i suzom u oku, krene urlati Thompsonov hit: ''Kad zapjevam, partija mi sudi...'' Kad ga zatečeni prijatelji blijedo pogledaju, pitajući se je li čovjek skrenuo s uma, on ih hladno prostrijeli pogledom i objasni da je taj desničarski narativ zapravo vrhunac kozmopolitizma, a stih o partiji napredna, avangardna kritika autoritarnih sustava.

Švedski stol za naciju i fotelje

Eto, točno takav performans izvodi Slaven Kovačević. Pred Europskim sudom za ljudska prava on je godinama nastupao kao neopredijeljeni 'građanin', kozmopolit kojem su ugrožena prava jer se ne želi identificirati s tri konstitutivna plemena. Ali, kad se otvorila stvarna utrka za vlast, kad su se podijelile karte za stvarne fotelje i kad je trebalo naslijediti šefa u Predsjedništvu, Kovačević se brže-bolje sjetio da je on zapravo Hrvat. To više nema nikakve veze s principima; to je goli, ogoljeni oportunizam desničarskog kova. Nacionalnost se ovdje vadi iz džepa kao članska karta – ovisno o tome traži li se pravda pred Velikim vijećem u Strasbourgu ili glasovi brojnije većine u Sarajevu, Zenici i Tuzli.

Rezultat tog političkog koncepta koji se nudi biračima ostaje brutalno jednostavan: vi glasajte kako god hoćete, a onda ćemo mi, kojih nas ima više, odlučiti tko će vas predstavljati. I onda se naši intelektualci u sarajevskim kavanama još čudom čude što ljudi u ovoj zemlji više ne vjeruju velikim, prosvjetiteljskim riječima.

Jer 'građanin' nije samo onaj koji glasa onako kako tebi i tvojoj partiji odgovara. Građanin je, u svojoj punini, i onaj čovjek u Širokom Brijegu, Mostaru ili Banjoj Luci koji ti otvoreno kaže: ''Ne želim da mi ti biraš predstavnika.'' I ako za takvog čovjeka nema mjesta u tvojoj viziji građanske države, onda problem, druže doktore, nije u njegovom nacionalizmu.

Problem je u tvojoj definiciji građanina.

Riječ koja je postala prijetnja

Najveća i trajna šteta ove sarajevske 'desničarske ljevice' leži u tome što su za idućih pedeset godina trajno i nepovratno ogadili samu ideju autentičnog građanskog društva. Zbog agresivne retorike i politike preglasavanja, riječ 'građanin' u većem dijelu ove zemlje danas ne zvuči kao sloboda. Zvuči kao prijetnja. Zvuči kao sinonim za asimilaciju, majorizaciju i sarajevsku hegemoniju. Zvuči kao psovka.

Umjesto solidarnosti među ljudima, ova opcija nudi nemilosrdni rat brojevima i puko prebrojavanje glasačkih listića.

A tamo gdje vladaju isključivo brojevi, principi umiru prvi. Kad matematika zamijeni moral, građanin prestaje biti čovjek sa svojim pravima, strahovima i identitetom. Postaje tek obični, potrošni statistički kusur u nečijem tuđem kalkulatoru za vlast.