Politička realnost iza izjave Željke Cvijanović: Ko zapravo razgrađuje BiH? Nakon sjednice Predsjedništva BiH, Željka Cvijanović je izjavila kako Denis Bećirović i Željko Komšić "nastavljaju separatističke aktivnosti na razbijanju BiH i odcjepljenju Federacije od zajedničke države". Na prvi pogled, ova izjava može se činiti kao ironijska ili kao klasična inverzija odgovornosti — pogotovo u političkom kontekstu gdje se sve češće upravo predstavnici Republike Srpske optužuju za destabilizaciju ustavnog poretka. Međutim, kada se ozbiljno analiziraju političke okolnosti u BiH, posebice stanje u Federaciji, postaje jasno da je izjava Cvijanović ne samo opravdana, nego i nužna za razumijevanje dubljih procesa koji ugrožavaju BiH iznutra. Prvi i najvažniji element koji baca novo svjetlo na ovu izjavu je izborni zakon BiH, koji već godinama omogućava političku manipulaciju u izboru člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. U praksi to znači da Bošnjaci, kao većinski narod u Federaciji, preglasavaju Hrvate i izabiru im predstavnika mimo njihove političke volje. Najbolji primjer toga je kontinuirani izbor Željka Komšića, koji bez većinske podrške hrvatskog biračkog tijela — ali uz masivnu bošnjačku potporu — sjedi na poziciji koja bi trebala štititi interese Hrvata. Time se ne samo krše demokratska načela, nego se konstitutivnost Hrvata svodi ispod razine političke manjine, što predstavlja grubo odstupanje od Daytonskog sporazuma. Upravo u toj pozadini treba čitati izjavu Cvijanović. Ona nije pokušaj da se skrene pozornost s krize u RS-u, već upozorenje na stvarni proces uspostave bošnjačke dominacije u Federaciji BiH, koji se perfidno provodi pod krinkom građanskog modela, ali u suštini služi za eliminaciju političke ravnoteže među narodima. Taj proces nije nov. Još od kraja rata, dio bošnjačke političke i intelektualne elite razrađuje viziju stvaranja vlastitog entiteta unutar Federacije — svojevrsne zamjene za ono što je izgubljeno u RS-u, u kojoj dominira srpski narod. Budući da se povratak u RS doživljava kao nemoguć, Federacija se sistematski preoblikuje u ekskluzivni bošnjački prostor, dok se hrvatski politički subjekt sve više potiskuje i relativizira. U tom kontekstu, potezi Milorada Dodika i vlasti RS-a — koliko god oni bili politički diskutabilni — služe kao stalni izgovor bošnjačkim političarima za daljnju centralizaciju i redefiniranje Federacije. Svaki Dodikov istup koristi se za “zatezanje” unutar FBiH, za ignoriranje hrvatskih zahtjeva i opravdavanje političkog inženjeringa. Na taj način, kriza iz RS-a postaje alat bošnjačke elite za jačanje vlastitog položaja, i to ne dijalogom, već dominacijom. Također, važno je istaknuti da međunarodni akteri, koji često kritiziraju vlasti RS-a, vrlo rijetko ili gotovo nikada ne osuđuju ovu vrstu majorizacije unutar Federacije. Time se šalje poruka da je politička volja jednog naroda (u ovom slučaju Hrvata) manje vrijedna, što dugoročno podriva temeljna načela na kojima BiH uopće počiva. Zbog svega navedenog, izjava Željke Cvijanović nije ni provokacija, ni prebacivanje krivnje. Naprotiv, ona otvara pitanje koje se godinama ignorira: kako je moguće govoriti o očuvanju Bosne i Hercegovine, dok se istovremeno provodi politika koja jednog od konstitutivnih naroda sistematski gura izvan svih ključnih procesa odlučivanja? Ako BiH doista želi biti funkcionalna, održiva i europski orijentirana država, ona mora poštovati temeljno pravilo na kojem je zasnovana — ravnopravnost naroda. Sve dok se hrvatski narod tretira kao dekoracija u političkom sustavu, a ne kao ravnopravan partner, BiH neće moći ni unutarnje stabilizirati odnose, ni istinski krenuti prema europskim integracijama.