Sukob Rusije s odmetnutom pokrajinom Čečenijom se, u bližoj povijesti, dogodio u dva navrata pod nazivima Prvi i Drugi čečenski rat.
Raspadom SSSR-a nezavisnost su dobili njegovi bivši dijelovi koji su imali status republika, dok je Čečenija imala i ima status republike unutar Rusije, a ne SSSR-a.
Netom prije konačnog raspada SSSR-a, krajem 1991., Svenarodni čečenski kongres pod vodstvom bivšeg sovjetskog generala Džohara Dudajeva, organizira mini-državni udar kojim smjenjuje dotadašnju komunističku vlast.
Prvi pokušaj moskovskog odgovora je propao iste godine, dok je drugi uslijedio tek nakon tri godine. Ruski vojni zapovjednici kao da nisu naučili lekciju iz Afganistana u kojem su imali teške gubitke unatoč sveukupnoj vojnoj superiornosti. Ulazak ruske vojske u Čečeniju je imao za cilj preplašiti čečenske borce demonstracijom vojne sile, bez iole ozbiljnijih taktičkih zamisli.
Ruska vojska je krajem 1994., uz pomoć čečenskih boraca iz opozicije Džohara Dudajeva, pokušala zauzeti glavni čečenski grad Grozni. Doživljeni neuspjeh je snažno poljuljao tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, koji potom daje nalog zauzimanja Groznog bez obzira na posljedice.
U prosincu 1994. počinje bitka za Grozni, koja se prema odnosu snaga može usporediti s bitkom za Vukovar. Na čečenskoj strani su se borili visoko motivirani, ali slabo naoružani borci, dok je s ruske strane stajala moćna vojna mašinerija i slabo motivirani i nabrzinu uvježbani vojnici.
Čečenski pobunjenici su u prvom mahu uspjeli zaustaviti zastarjele taktičke poteze ruske vojske koja je, koristeći taktiku iz II. svjetskog rata, pokušala isključivo tenkovima zauzeti cijeli grad, uz potporu iz zraka. Tek kad su ruski generali inicirali polu-gerilski način ratovanja svojih vojnika, postignut je uspjeh u vidu zauzimanja Predsjedničke palače u središtu Groznog.
Iako Rusi nakon zauzimanja središta Groznog uspijevaju ustanoviti svoju vlast u Čečeniji, rat se nastavio sve do 5. siječnja 1997. kad Rusi povlače svoje jedinice.
Prvi čečenski rat je u ratnoj povijesti ostao upamćen kao sveopće krvoproliće, a po brutalnosti se može usporediti sa srednjovjekovnim vojnim pohodima. Izostanak bilo kakve vojne taktike s ruske strane, neuvježbanost vojnika i korištenje plaćenika s ruske, i mudžahedina s čečenske strane, je rezultiralo s preko 100 000 civilnih žrtava i ogromnim brojem vojnika s obje strane.
Sukob u Čečeniji se nastavio 1999. i trajao je sve do 2009. kada Rusija proglašava unilateralno primirje. Borbe na tom dijelu Kavkaza i dalje traju, ali u daleko manjim omjerima i daleko od Groznog, uglavnom u nedostupnim krajevima.
