Purić i ostali: Ubijeni vojnici tijekom akcije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na suđenju za zločine počinjene na području Viteza, svjedok Državnog tužiteljstva kazao je da je ranjen u akciji koja se dogodila u prosincu 1993. godine, te da je tom prilikom bilo ubijenih i na strani Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), kao i na strani Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Zikret Osmančević je izjavio da je u prosincu 1993. godine bio pripadnik 325. brdske brigade ABiH, te je sudjelovao u akciji u kojoj je čuvao liniju na teritoriji pod kontrolom HVO-a.

Osmančević je objasnio da je bio mrak, te nije bila dobra vidljivost, ali da se sjeća kako je naišla žena koja je počela vikati. Objasnio je da je grupa vojnika, pripadnika ABiH, prošla pored žene i nakon što su se odmaknuli, čuo se pucanj.

“Čuo sam pucanj, e sad je li umrla, ne znam”, rekao je Osmančević, dodavši da je kasnije čuo da je žena ubijena tom prilikom, ali da ne zna tko ju je ubio.

Svjedok je ispričao da je tada ranjen u kuk, dok je Behrudin Sivro ubijen. Dodao je da je vidio i mrtvog vojnika HVO-a, a da je čuo da ih je još nekoliko ubijeno.

Tužitelj Ivan Matešić je podsjetio na raniji iskaz u kojem je svjedok naveo da je čuo da su vojnici HVO-a strijeljani blizu kuće Almira Sarajlića Rokija, a da su to učinili Sarajlić te Šaćir i Sadik Omanović, na šta je Osmančević kazao da on to nije rekao, te da uopće ne zna koja je Rokijeva kuća.

“Nit mogu znati gdje je tko bio na liniji, ni je li bio”, kazao je svjedok.

Ibrahim Purić, Ibrahim Tarahija, Nijaz Sivro, Rušit Nurković, Almir Sarajlić zvani Roki, Sadik i Šaćir Omanović te Kasim Kavazović optuženi su za ubojstva najmanje 12 vojnika HVO-a koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza 22. prosinca 1993. godine.

Prema optužnici, Purić je bio komandant 325. brdske brigade ABiH, Tarahija zapovjednik Trećeg bataljuna ove jedinice, Sivro i Nurković pomoćnici zapovjednika, a ostala četvorica pripadnici ove brigade.

Drugi svjedok Enver Sivro je rekao da je cilj akcije koja se dogodila 22. prosinca 1993. bio proboj u Vitez.

On je objasnio da su se vojnici nalazili u potoku, te da je tom prilikom čuo ženski glas, a nakon toga pucanj. Kako je kazao, žena je bila u vojničkom prsluku i nije odmah umrla.

“Vidjelo se malo kao da diše”, rekao je Sivro, objasnivši da je bio mrak, ali da, s pozicije na kojoj se nalazio, mogao je vidjeti kako diše. Dodao je da ne zna odakle se pucalo, ni tko je ubio ovu ženu.

Objasnio je da se, nakon nekog vremena od tog pucnja, počelo dosta pucati, te da se i pucalo s obližnje kuće u kojoj su se nalazili vojnici HVO-a.

Enver Baždar, branitelj prvooptuženog Purića, upitao je svjedoka jesu li imali naredbu da ubijaju civile, na šta je svjedok odgovorio da nisu.

Treći svjedok Namir Šipčić je izjavio da je bio pripadnik probojne čete, te je dodao kako je čuo da ima nekoliko zarobljenih vojnika HVO-a, ali s obzirom da on nije bio u blizini događanja, ne zna šta se desilo.

Tužilac Matešić pročitao je iskaz preminulog zaštićenog svjedoka K-1, koji je u iskazu naveo da je bio angažovan na čuvanju linija. Kako je pročitano u iskazu, svjedok K-1 vidio je kako je zarobljeno 11 vojnika HVO-a, te je vidio kako su “Roki Sarajlić i mladi Kavazović poveli ovu grupu vojnika prema Rokijevoj kući i nakon toga je čuo rafal”.

“Čuo sam da je Roki pucao”, izjavio je svjedok u iskazu, dodavši da je zajedno s ovom dvojicom bilo još vojnika koji su odveli pripadnike HVO-a, a da mu je poznato da su tijela ubijenih bila jedno razdoblje u nekoj garaži, nakon čega su razmijenjena.

Nastavak suđenja je zakazan za 22. listopada.