Na današnji dan prije 75 godina, 9. srpnja 1949. prva skupina političkih kažnjenika komunističke Jugoslavije iskrcana je na Goli otok.
Taj otok između Raba i Krka bio je stoljećima nenaseljen, a služio je za ispašu ovaca stanovništvu iz okolnih područja. Na njemu je bilo samo nekoliko sezonskih pastirskih stanova i cisterni za skupljanje kišnice.
Prvi put je upotrijebljen kao zarobljenički logor za vrijeme Prvog svjetskog rata, kad je Austro-Ugarska na njemu smjestila ruske zarobljenike s Istočnog bojišta.
Nakon Drugog svjetskog rata Tito je, navodno na prijedlog zloglasnog Ivana Krajačića, odlučio Goli otok pretvoriti u logor za političke disidente.
Ivan Krajačić bio je poznat pod nadimkom drug Stevo i bio je prvi šef OZNA-e za Hrvatsku (OZNA je kratica za Odjeljenje za zaštitu naroda i prethodnica je UDBA-e). Kao ministar unutarnjih poslova Hrvatske, drug Stevo je bio šef cjelokupne policije u Hrvatskoj, nadređen i UDBA-i (UDBA je kratica za Uprava državne bezbednosti).
Ljudi su odvođeni u sklopu velike "čistke" u redovima Komunističke partije Jugoslavije nakon Rezolucije Informbiroa iz 1948.
Toga dana na Goli otok iskrcan je prvi kontingent od oko 1.200 zatvorenika. Za njih su prethodno sagrađene barake, a zgrade logora morali su podići oni sami. Ženski zatočenici stavljani su na susjedni otok Sveti Grgur.
Robijaši na Golom otoku morali su obavljati prisilni rad u kamenolomu i u rudnicima boksita. Mnogo zarobljenika stradalo je od loših uvjeta ili su počinili samoubojstvo.
U logor su slani uglavnom komunisti osumnjičeni za sklonost da surađuju sa Sovjetskim Savezom nakon sukoba Staljina i Tita 1948. godine, to jest, kako se tada govorilo, "za suradnju s Informbiroom".
Popis kojega je sastavila UDBA, 1963. godine, sadrži imena 16.101 osobe koje su od 1949. do 1956. godine prošli kroz Goli otok i druge logore za informbiroovce. U tim je logorima za informbiroovce na razne načine (ubojstvo, samoubojstvo, prirodna smrt) život izgubilo 413 zatočenika.
Informbiroovci su skoro bez iznimke bili članovi Komunističke partije Jugoslavije, od kojih je u logorima završilo približno 5 posto. Još oko 30 tisuća njih je bilo registrirano zbog iskazivanja sklonosti Sovjetskom savezu, te su bili izvrgnuti kontroli i represalijama.
Civili su na "preodgoj" u pravilu slani bez suđenja, administrativnom odlukom, dok se vojnim osobama sudilo na insceniranim procesima na kojima su osuđivani na najmanje tri, pa sve do dvadeset godina strogog zatvora.
Kada bi u gulag stigao novi logoraš, za "dobrodošlicu" su stari logoraši poredani u dvije kolone u špaliru te su novoga morali isprebijati do besvjesti. Oni logoraši za koje su stražari smatrali da nisu dovoljno jako udarali, morali su isto kroz "krvavu stazu".
Političke zatvorenike i disidente smatralo se opasnošću za Jugoslaviju, za socijalizam i za maršala Tita.
Pored generala Steve Krajačića, za uspostavu logora na Golom otoku odgovornim se smatra i Edvard Kardelj, desetljećima najbliži Titov suradnik. Jedan od zapovjednika logora bio je i narodni heroj Jugoslavije Ante Raštegorac.
Većina je zatočenika otpuštena s Golog otoka 1955. godine, nakon što su se u Beogradu svečano sastali i pomirili Tito i Nikita Hruščov, Staljinov nasljednik na mjestu Generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog saveza.
Većina vojnih osoba ostala je ipak zatočena u logoru još dvije godine. Dio zatočenika ostao je u logoru čak do 1960. godine. Kaznionica je na Golom otoku djelovala i nakon toga, te je ukinuta 1988. godine.
