Na novom groblju u Gornjim Radišićima sahranjen je veliki pjesnik Veselko Koroman koji nas je napustio prije nekoliko dana u 90-oj godini. Odlazak Luke Paljetka, Danijela Dragojevića i sada Veselka Koromana u posljednjih godinu dana, veliki je gubitak za poeziju i književnost, a prvenstveno onu na hrvatskom jeziku.
Njegovo tijelo spušteno je u zemlju uz pjesmu 'Oči u oči' u izvedbi klape, a onda je pjesnik i akademik Mile Stojić rekao da je ovaj trenutak ustvari trenutak zatvaranja čarobnog trokuta hrvatskog jezika.
''Ako pogledate malo sjevernije, tamo su Drinovci i od tamo je pošao Antun Branko Šimić, a ako pogledate malo jugo-zapadnije tamo je Vrgorac, odakle je Tin Ujević krenuo na svoj put. Mi smo sada u Radišićima, da posljednji put pozdravimo Veselka Koromana koji je svojim životom i radom, a sada i smrću, ostavio poslanicu za buduće generacije koje će čitati, učiti i nastaviti tragati za idealom kojeg je Koroman nazvao 'Vrijeme blagog naroda', vrijeme koje, bojim se, Veselko nije doživio, ali u koje je čitav život vjerovao, vrijeme u kojem će svi ljudi postati braća.''
''Meni je, međutim, o njegovu osamdesetom rođendanu, u proljeće 2014, ovaj pjesnik važniji nego što je ikada bio. Više je, naime, poezije, hrvatske poezije, u Radišićima kod Ljubuškog, nego na zagrebačkoj Novoj Vesi, skupa s Kaptolom, Gornjim gradom, Harmicom i Starom Vlaškom. Tamo, u tom hercegovačkom selu, izvan Hrvatske, više je hrvatske poezije nego u Hrvatskoj... Bez pjesnika bi se hrvatskim blejalo, a ne govorilo.'', napisao je jedne prilike književnik Miljenko Jergović.
Veliki pjesnik Veselko je rođen 7. travnja 1934. u Radišićima. Osnovnu školu završio je u obližnjem Ljubuškom, a srednju u Mostaru. Studirao je književnosti filozofiju u Sarajevu na Filozofskom fakultetu. Radio je kao gimnazijski profesor i lektor, uređivao je časopis Život od 1969. do 1972. godine.
Od 1995. do 1998. mostarskog tromjesečnika za kulturu, književnosti društvovne teme Osvit, zrcalnoga medija Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Istom je listu bio na čelu uredničkog vijeća do 17. siječnja 2007. Potpisnik je Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971. godine.
Pisao je pjesme, romane, pripovijetke, eseje, putopise, književnu kritiku i sastavljao antologije. Pisao je refleksivne pjesme, jezgrovite, katkad hermetična izraza (zaokupljen egzistencijalnom problematikom, prirodom i zavičajem: Grad prema sjeveru, 1957; Crne naranče, 1965; Knjiga svanuća, 1967; Svjetiljka od trnja, 1971; Sjaj i rana, 1975; Na tom svijetu, 1977; Dok vlada prah, 1986; Na dan svega, 1997; Sok od velebilja, 2001; Stariji od vremena, 2008. i dr.), pjesničke proze (Zemljom, snovi, 1987), književne kritike, eseje, putopise (Pogled iz zrcala, 1974; Svijet ili dvije polovice, 1979; Potraga za cjelinom, 1996). Objavio je i autobiografski roman Mihovil (1983).
Bavio se istraživanjem hrvatske književne baštine u BiH (antologije Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, 1995; Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas, 1996; Hrvatska drama Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, 2007). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1997).
Bio je član Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Udruženja pisaca u BiH, kao i hrvatskog i bosanskohercegovačkog PEN-centra.
Na jubilarnoj 25. svehrvatskoj jezično-pjesničkoj smotri Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na otoku Braču okrunjen je maslinovim vijencem 7. VIII. 2015. i tako je postao poeta oliveatus, s pločom od bračkoga mramora, na kojoj su urezani njegovi stihovi, podignutoj na Zidu od poezije središnjega mjesnoga trga.
