Operacija Oluja: Temelj moderne Hrvatske i Daytonskog sporazuma
Na današnji dan, 4. kolovoza 1995. godine u 5 sati ujutro počela je vojno-redarstvena operacija Oluja, uz Operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskoga rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 % ukupne površine Hrvatske.
Operaciji Oluja, uz suglasnost vlasti BiH i sudjelovanje Hrvatskog vijeća obrane, prethodilo je više uzastopnih operacija u Bosni i Hercegovini, a odmah nakon Oluje, snage HV-a, HVO-a i Armije RBiH izvele su operacije Maestral i Južni potez i došle nadomak Banje Luke. Uslijedilo je primirje uz međunarodno posredovanje, a u studenome 1995. godine potpisan Daytonski sporazum kojim je uspostavljen trajniji mir.
Prije Oluje
Nakon teških borbi 1991. godine, Domovinski je rat početkom 1992. ušao u fazu pozicijskog ratovanja u kojemu su mirovne snage UN-a (UNPROFOR i kasnije UNCRO) razdvajale sukobljene vojne snage. Većina Hrvata na okupiranom području protjerana je ili ubijena.
Sve do jeseni 1994. godine, Hrvatska vojska djelovala uglavnom u pograničnim područjima Bosne i Hercegovine. Područja oko Dubrovnika oslobođena su u operacijama Spaljena zemlja, Konavle i Vlaštica izvedenima 1992. godine. U siječnju 1993. na širem području Zadra izvedena je Operacija Maslenica, a u rujnu 1993. u okolici Gospića Operacija Medački džep.
Od ožujka 1994. godine je međunarodna zajednica posredovala u pregovorima radi mirnog okončanja rata, te su velike sile sačinile tzv. Plan Z-4, prema kojemu bi Hrvatska postala federacijom, u kojoj bi središnja vlast imala kontrolu jedino nad vanjskim poslovima, poslovima obrane i međunarodne trgovine.
Pod okriljem međunarodne zajednice u Ženevi su održani pregovori Hrvatske i RSK, u kojima su predstavnici RSK rezolutno odbili prijedlog o mirnoj reintegraciji u sklopu Plana Z-4.
Pripremne operacije
Oluji je prethodila akcija Zima '94. na području BiH provedena od 29. studenoga do 24. prosinca 1994. kako bi se zaustavila srpska ofenziva na Bihać te za stvaranje povoljna strategijskog prostora za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i BiH. Oslobođen je teritorij od 200 četvornih kilometara. Veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a.
Uslijedila je akcija Skok-1 7. travnja 1995. godine kojom je oslobođeno dodatnih 75 četvornih kilometara.
Operacija Bljesak uspješno je izvedena u svibnju 1995. godine. Oslobođen je okupirani džep u zapadnoj Slavoniji.
Od 4. do 11. lipnja 1995. na Dinari je izvedena akcija Skok-2 i oslobođen dodatni prostor od 450 četvornih kilometara te pod nadzor stavljeno cijelo Livanjsko polje.
Akcijom Ljeto '95. od 25. do 30. srpnja 1995. oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč, ukupno oko 1.600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like.
Ratno stanje na cjelokupnom području Krajine proglašeno je već 28. srpnja. Postrojbe za elektroničko izviđanje Hrvatske vojske–koje su intenzivno pratile radio-promet u Krajini–na kraju srpnja su zaključile da svi civilni razgovori na području Like odaju strah i paniku među civilima u RSK, da su ljudi fizički i psihički iscrpljeni stalnom psihozom i očekivanjem napada, te su na rubu snaga. Pripreme za evakuaciju unutar RSK počele su više dana prije samog napada.
Odvijanje operacije
Nakon što su obavještene Mirovne snage UN-a razmještene uz bojišnicu (UNCRO), operacija je počela 4. kolovoza u 5 sati ujutro.
Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je napalo neprijateljske centre veze i zapovjedna mjesta (Ćelavac, Petrova gora, Banski Grabovac i Bunić). Istovremeno se topovima i raketama jako tuklo po prednjoj crti i dubini srpskih snaga. Hrvatska vojska zajedno s policijskim specijalcima krenula je u napad na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskog Grahova na jugu dugoj 630 kilometara.
Hrvatski predsjednik Tuđman javno je pozvao vojnike Srpske vojske krajine (SVK) da se predaju i zajamčio im da će dobiti amnestiju prema hrvatskim zakonima. Svi koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su ostati kod kuće i dočekati hrvatsku vlast.
U prvih pola sata su uspješno pokrenute sve akcije koje su trebale donijeti pobjedu hrvatskoj strani: zrakoplovima je raketirano srpsko radio-relejno čvorište na vrhu Ćelavac na južnom Velebitu, te napadnuto zapovjedništvo 39. korpusa u Banovskom Grabovcu kod Petrinje, odakle se zapovijedalo raketnim sustavom Orkan, zapovjedno mjesto u Buniću u Lici, odakle se kontrolirao aerodrom Udbina.
Istodobno su pokrenuti napadi na 25 kopnenih pravaca.
Snage ZP Bjelovar su 4. kolovoza prešle Savu na području Jasenovac-Drenov Bok i probile srpske snage dva kilometra prema Hrvatskoj Dubici, koja je i oslobođena ujutro 5. kolovoza, a onda su krenule do Hrvatske Kostajnice i oslobodile je navečer 6. kolovoza, čime je Zborno područje Bjelovar osiguralo granicu i ostvarilo svoj cilj.
Snage ZP Zagreb su 6. kolovoza ujutro–suočene sa snažnim srpskim otporom–oslobodile Petrinju i okolicu, a u Banovinu je ušao i dio snaga ZP Karlovac, koje su već riješile pravac Ogulin-Slunj, a ovdje su štitile zaleđe i lijevi bok 1. gardijske brigade, koja se spojila sa snagama 5. korpusa Armije BiH i krenula iz Rakovice prema Vojniću.
Sjeverno od Dvora nije bilo otpora, a 21. kordunski korpus predao se 8. kolovoza. Tako je u sektoru Banovine Hrvatska vojska osigurala cijelu granicu do kraja 10. kolovoza 1995. Na Petrovoj gori su policijski specijalci i snage ZP Zagreb i Karlovac do 14. kolovoza savladali preostale snage SVK.
Na ogulinskom dijelu bojišta, snage ZP Karlovac su 4. kolovoza okružile Plaški i zauzele cestu Slunj-Primišlje-Perjasica. Na karlovačkom dijelu prvi napad nije uspio, ali plan je tada promijenjen, pa je vojska poslana u međuriječje Mrežnice i Korane prema selu Krnjku i dalje prema Vojniću. Plaški, Primišlje te međuriječje Korane i Mrežnice oslobođeni su 5. kolovoza, dok su snage 5. korpusa Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane iz bihaćkog džepa presjekle cestu Slunj-Korenica i tako spriječile 21. kordunski korpus krenuti prema Lici.
Nakon što je zauzela Plitvice, 1. gardijska brigada se poslijepodne 6. kolovoza kod sela Tržička Raštela spojila sa snagama 5. korpusa Armije BiH. Nakon toga je krenula na sjever i ušla u Slunj zajedno sa snagama ZP Karlovac s ogulinskog dijela bojišta. Dan kasnije oslobođeni su Kamensko, Tušilović, Krnjak, Veljun i Vojnić. Vojska Fikreta Abdića pobjegla je zajedno s izbjeglicama iz Cazina prema Vojniću, gdje su je blokirale snage ZP Karlovac.
Nakon četverodnevne obrane, 21. korpus SVK je na Kordunu bio opkoljen i prisiljen na predaju. Predaja je izvršena 8. kolovoza u 19.00 sati, kad je u Viduševcu srpski zapovjednik hrvatskom generalu Stipetiću podnio prijavak pred strojem, čestitao na pobjedi i predao korpus. Potom su snage ZP Karlovac potpuno su oslobodile šire područje Vojnića i Vrginmosta, te osigurale granicu i Petrovu goru.
Pripadnici 111. brigade Zbora narodne garde sudjelovali su u oslobađanju Ličkog Osika, Urija, Polovina, Barleta, Vrebca i ostalih mjesta uključujući dio zloglasnog četničkog uporišta Mogorić.
Snage ZP Gospić odbacile su snage 15. korpusa SVK, osvojile važne kote i presjekle ceste, da bi prvog dana osvojile Dabar i veći dio važnog prijevoja Ljubova na putu Gospić-Korenica.
Zatim su 5. kolovoza hrvatske snage oslobodile Ljubovo i okolicu, Ličku Jasenicu, Saborsko, novi Lički Osik i Ostrovicu, prekinule cestu Plitvička Jezera-Slunj i opkolile Vrhovine. Policijski su specijalci zauzeli čvor Gračac.
Hrvatske su se snage spojile s 5. korpusom Armije BiH 6. kolovoza kod Grabovca i Prijeboja. Oslobođeni su Malovan, Bruvno, Korenica, Vrhovine, Plitvička Jezera, Cetingrad, Krbava i Udbina, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i Pločanski Klanac. 1. gardijska brigada je izašla iz ZP Gospić i krenula prema Slunju. Kod Udbine su hrvatske snage naišle na jaki otpor, a na drugim mjestima su hrvatske snage napredovale brže.
Oko 18 sati 7. kolovoza postrojbe ZP Gospić i policijski specijalci oslobodili su Donji Lapac i došli do granice, te oslobodili Mazin, Dobroselo i Gornji Lapac. Tako je ZP Gospić oslobodilo cijeli zadani prostor i ostvarilo cilj. Specijalna policija zauzela je Kulen Vakuf i okolicu.
U Dalmaciji se napad odvijao u tri glavna pravca: Bosansko Grahovo-Knin, Jasenice-Miškovci i Uniški Doci-Uništa-Kijevo. Bilo je i osam pomoćnih pravaca, gdje je djelovala glavnina vojske.
Kad je 4. kolovoza operacija krenula, snage ZP Split probile su crtu obrane Kninskog korpusa SVK i probile se do 4 km od polaznih položaja. Snage specijalne policije na Velebitu sa snagama 2. bojne 9. gardijske brigade zauzele su dominantne kote Tulove grede i Mali Alan gdje su već prvog dana akcije srpske snage pretrpjele teške gubitke u ljudstvu. Na kraju prvog dana operacije stvoreni su povoljni uvjeti za oslobađanje Knina i odsijecanje 7. sjevernodalmatinskog korpusa SVK.
S izuzetkom Benkovačke brigade, snage 7. i 15. korpusa SVK, razbijene već prvim udarima, povlačile su se u neredu prema Banji Luci. Jedna domobranska pukovnija izvršila je u tom sektoru obuhvat s Dinare prema Kijevu. Postrojbe specijalne policije iskoristile su još 1993. godine zauzete položaje na Velebitu i brzo su nadirale prema Gračacu, zauzele ga i zaustavile se da propuste neprijatelja koji se iz Kninske krajine, šibenskog zaleđa i iz Ravnih kotara preko Otrića povlačio prema Srbu i Lapcu i dalje u Bosnu.
Sa svojih položaja kod Grahova u BiH, hrvatske su snage 4. kolovoza snažno tukle Knin i ispalile oko 2.000 projektila u nekoliko sati. Ujutro 5. kolovoza, oko 9.30 sati, postignut je najveći uspjeh operacije: 7. gardijska brigada je sa snagama 4. gardijske brigade ušla u napušteni Knin, što je simbolički značilo kraj Krajine.
Crta selo Otrić-Strmica dostignuta je nakon dovršetka srpske evakuacije 7. kolovoza, uz stanovita borbena djelovanja, a dan kasnije na pravcima Otrić-Srb i Knin-Srb snage Hrvatske vojske izbile su na državnu granicu.
Organizirana evakuacija
Premda su preko radija i televizije opetovano prenošeni pozivi građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, koja im jamči sva građanska prava, najveći je broj Srba iz RSK na zahtjev svoga vojnog i političkog vodstva napustio Hrvatsku. Stanovnici mjesta najbližih bojišnici dijelom su evakuirani autobusima, ali je većina koristila vlastite automobile i traktore.
Zapovijed o evakuaciji Srba iz RSK br. 2-3113-1/96 potpisao je predsjednik RSK Milan Martić 4. kolovoza 1995. god. u 16,45 sati, da bi 17,20 sati istog dana bila ovjeren njen primitak u vojnom zapovjedništvu. Zapovjed je komunicirana vodstvu Civilne zaštite, predstavnicima snaga UNCRO prisutnima u Kninu, te pročitana na radiju. Evakuacija je provedena u skladu s unaprijed pripremljenim planovima, koji su postojali za svaku općinu u RSK.
Tretiranje civila
Tijekom Oluje hrvatske snage nisu srušile niti jedan vjerski (pravoslavni) objekt. U razdoblju nakon završetka akcije zabilježena su kriminalna djela ubojstva iz osvete ili koristoljublja nad većim brojem preostalih Srba, kao i znatno paljenje napuštenih kuća i drugih objekata.
Prema hrvatskim izvorima nakon Oluje nestalo je nekoliko stotina građana srpske narodnosti. Na hrvatskim je sudovima optuženo 1.949 počinitelja raznih kaznenih djela prema Srbima i njihovoj imovini, dok su osuđene 1.492 osobe, od toga za ubojstvo 27 osoba.
Ishod
Operacija Oluja je najpoznatija i najveća operacija Hrvatske vojske i simbol Domovinskog rata. Iako njome nije oslobođena cijela zemlja, Oluja se računa kao kraj rata u Hrvatskoj, dok je u Bosni i Hercegovini odigrala ključnu ulogu deblokiranjem dugo opkoljenog bihaćkog džepa.
Operacijom je se promijenio strateški odnos snaga na cjelokupnom zaraćenom području. Vjerojatno najvažniji rezultat je zoran poraz koncepta Velike Srbije na tlu Hrvatske i stvaranje uvjeta za svršetak rata u Bosni i Hercegovini.
Nakon operacije Oluja Hrvatski crveni križ, Međunarodni crveni križ i Crveni polumjesec proveli su akciju pomoći i zbrinjavanja za oko 10.000 starijih ljudi koji su u okolici Knina ostali u svojim kućama, od kojih su oko 7.000 bili Srbi i oko 3.000 Hrvati.
Kao spomen na pobjedu u Domovinskom ratu i dan kada je Hrvatska vojska oslobodila okupirani grad Knin u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja u Hrvatskoj se svake godine 5. kolovoza slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Kalendarski prikaz oslobađanja hrvatskih mjesta
4. kolovoza | Sveti Rok...
5. kolovoza | Knin, Vrlika, Kijevo, Drniš, Žitnić, Benkovac, Gračac, Lovinac, Ljubovo, Saborsko, Plaški, Hrvatska Dubica...
6. kolovoza | Petrinja, Slunj, Kostajnica, Plitvička jezera, Korenica, Obrovac, Glina...
7. kolovoza | Turanj, Tušilović, Vojnić, Topusko, Gornji i Donji Lapac...
Vojne snage RSK povukle su se s područja oslobođenog Olujom i predale svoje naoružanje i opremu Vojsci Republike Srpske. Postrojbe su se raspale a ljudstvo pridružilo obiteljima koje su se nastojale dokopati Srbije.
Ubrzo nakon oluje, 8. rujna 1995. god. pokrenuta je Operacija Maestral, protiv srpskih snaga u BiH, a slijedila je Operacija Južni potez. Hrvatsko vodstvo nije htjelo čekati mogući protunapad Vojske Republike Srpske, nego je akcijama na čijem su težištu djelovale 7. i 4. gardijska brigada HV angažirala snage VRS i potisnula ih duboko prema sjedištu srpske pobune u BiH Banjoj Luci, kojoj su se hrvatske snage približile na svega 23 km.
Takvim napredovanjem hrvatskih snaga, te snaga ABiH i HVO bitno je promijenjena ratna situacija, što je pridonijelo pregovorima koji su rezultirali završetkom rata iste godine: u studenom 1995. godine sklopljen je Daytonski sporazum, nakon kojega je uspostavljen trajniji mir.
Reakcija međunarodne zajednice
Međunarodna zajednica nije pohvalama dočekala Oluju, ali je u principu nije osudila, te je s olakšanjem moglo konstatirati kako je velika operacija provedena brzo i bez osobito velikih žrtava i razaranja.
U Rezoluciji 1009. od 10. kolovoza 1995. god je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda osudilo granatiranje civilnih ciljeva i aktivnosti hrvatskih snaga gdje su na nekim mjestima pogođene mirovne snage UN na terenu, ali ne i samu akciju.
Sudski postupci
2001. godine je na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu podignuta optužnica protiv generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, koji da su navodno u sklopu organiziranog zločinačkog poduhvata kojemu je na čelu bio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman (koji nije obuhvaćen optužnicom, jer je već bio umro) poduzeli Operaciju Oluja s namjerom da protjeraju etničke Srbe s tog područja. Nakon što je prvostupanjskom presudom iz 2011. godine bio prihvaćen jedan dio optužbi koje su se stavljali na teret generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, drugostupanjskom presudom iz 2012. godine je presuđeno da generali nisu sudjelovali u nikakvom zločinačkom poduhvatu i nisu počinili zločine koje im je tužiteljstvo stavljalo na teret.
Republika Srbija je 2010. godine tužila Republiku Hrvatsku Međunarodnom sudu pravde u Haagu zbog zločina genocida koja je navodno Hrvatska na svojoj teritoriju počinila protiv etničkih Srba u Domovinskom ratu 1991. – 1995. U presudi od 3. veljače 2015. godine, sud je odbio navode Srbije kao neutemeljene.
-webp.webp)
-webp.webp)
