Nekad je cijela Jugoslavija na današnji dan slavila Dan mladosti. Ovim danom se obilježavao Titov rođendan, a u njemu je sudjelovala omladina iz cijele države. Može se reći kako je proslava Dana mladosti bila vrhunac poltronstva koje su partijski činovnici i činovničići iskazivali prema Maršalu, nastojeći što spektakularnije obilježiti njegov rođendan. Možda se to može nazvati i finalnim stadijem uvlačenja u guzicu.
U čast Josipa Broza su se tako organizirali stadionski sletovi na kojima su stotine djece i omladinaca izvodile plesove i koreografije prikazujući Titov život, NOB, socijalističku revoluciju i tko zna šta još. Ali, ma koliko se trudili, ovi sletovi nisu nikad bili toliko spektakularni i precizni kao oni iz Pekinga i Pjongjanga. Možda je u pitanju nepisano pravilo: "što je veći diktator, to su i sletovi bolji", a možda je u pitanju i klasična boljka jugoslavenskog socijalizma "kakva plata, takva vrata" iz kragujevačke Crvene Zastave.
Unatoč tome, najveći dio pri organiziranju Dana mladosti je snosio SKOJ – Savez komunističke omladine Jugoslavije.
SKOJ je bio jedan od temelja jugoslavenskog društva, a svi oni koji su željeli ostvariti nešto bolju karijeru su bili njegovi članovi. Naravno, iz današnje perspektive nekadašnjih SKOJ-evaca, članstvo u ovoj organizaciji je bilo obavezujuće i mnogi su prisilno bili njeni članovi, iako zapravo članstvo u njoj nije bilo obavezno. SKOJ je predstavljao lijep uzlet prema uspješnoj karijeri i uhljebljenju, a, kako danas stvari stoje, i prema uspješnoj političkoj karijeri nakon pada komunizma.
Rijetki su današnji političari u BiH koji nisu bili članovi partijske omladine. SKOJ je ostvario i velik doprinos ustroju današnjih političkih stranaka, akcija ili zajednica koje se svim silama trude predstaviti modernim, ali ih u tome sprečava komunistička praksa.
Novopečeni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić je u razgovoru za Frankfurter Allgemeine Zeitung citirao "nekog" francuskog filozofa i rekao: "Samo budale ne mijenjaju mišljenje". I tu je u pravu. Čovjek s godinama stječe nova iskustva i sasvim je normalno da drugačije razmišlja u 20-im nego u 50-im godinama. Ali u BiH se čini kao da većina ljudi svoje političko opredijeljenje ne zasniva na vlastitom iskustvu i spoznajama, već na političkom mainstreamu.
I danas postoje političke omladine i mladeži. Nije to ništa novo ni strano, niti je to zaostavština komunizma. Međutim, dok su u zapadnim demokracijama omladine/mladeži značajan faktor pri formiranju politike neke stranke, bh. omladine/mladeži su tipičan primjer SKOJ-evske prakse. Djeluje se tek po direktivi vrha stranke, a unutarstranački sukobi se odvijaju prema crnogorskom principu Bulatović-Đukanović-Marović s kraja '80-ih, točnije: ne s ciljem promjena na bolje, već s ciljem promjena na bolje za određenu osobu/e.
SKOJ-evci su nekad slušali ploče i svirali rok i nosili štafete. Danas se ploče više ne proizvode, rok se svira tu i tamo, a štafete se više ne nose. Pitanje je vremena kad će nekom od političkih vođa oči toliko zasjati kad se prisjeti štafete – omladinaca spremnih za trčanje naokolo će uvijek biti.
A možda su štafete već tu, samo u drugom obliku?
