Od moćnog generala do napuštenog starca: Kako se skrivao Ratko Mladić?

Ratko Mladić, bivši zapovjednik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske i pravomoćno osuđeni ratni zločinac, preminuo je u četvrtak u Haagu, gdje je služio doživotnu kaznu zatvora. 

Iza Mladića nije ostala samo pravomoćna presuda za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Ostala je i jedna od najdužih i najkontroverznijih potraga za optuženikom za ratne zločine u Europi.

Od prve haške optužnice u srpnju 1995. do uhićenja u vojvođanskom selu Lazarevo 26. svibnja 2011. prošlo je gotovo 16 godina. Za to vrijeme Mladić je prošao put od čovjeka koji se praktično nije skrivao, živio u Beogradu i imao vojno osiguranje, preko tajnih vojnih objekata i mreže stanova, do bolesnog i izoliranog bjegunca u seoskoj kući.

Njegova potraga godinama je bila i jedno od ključnih pitanja odnosa Srbije s Haškim tribunalom i Europskom unijom.

Prve godine nije se ni skrivao

Haški tribunal podigao je prvu optužnicu protiv Mladića 24. srpnja 1995. godine, no on je još više od godinu dana ostao na čelu Glavnog štaba VRS-a. Prema podacima Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, tu je dužnost obnašao najmanje do 8. studenoga 1996. godine.

Prve godine nakon rata teško se uopće mogu opisati kao klasično skrivanje.

Mladić se kretao između Republike Srpske i Srbije, a nakon dolaska u Beograd godinama je živio gotovo javno. U vrijeme vlasti Slobodana Miloševića uživao je zaštitu dijela vojnih i sigurnosnih struktura.

Postojali su brojni izvještaji da je živio u svojoj kući na Banovu brdu, odlazio u restorane i pojavljivao se na javnim događajima. Viđen je i na međunarodnoj nogometnoj utakmici u Beogradu 2000. godine. The Guardian je nakon njegova uhićenja pisao kako ga je u jednom razdoblju čuvala skupina od nekoliko desetaka naoružanih ljudi.

Drugim riječima, čovjek kojeg je tražio međunarodni sud godinama se nije ponašao kao bjegunac koji živi pod lažnim identitetom.

To će se početi mijenjati tek nakon pada Miloševića u listopadu 2000. godine.

Pad Miloševića mijenja pravila igre

Nova politička vlast u Beogradu počela se postupno približavati Zapadu i suradnji s Haškim tribunalom. Kada je Slobodan Milošević 2001. izručen Haagu, Mladić se povukao iz javnosti.

No, nestanak s ulica nije odmah značio i gubitak zaštite.

Istrage provedene godinama poslije pokazale su da je imao oslonac u dijelu vojnog aparata. Prema informacijama koje su objavljivali srbijanski istražitelji i strani mediji, skrivao se u vojnim objektima i bunkerima, među ostalim na području Valjeva.

Tek 2002. godine vojni vrh postupno prekida takvu vrstu zaštite i Mladić prelazi na sasvim drukčiji model skrivanja.

Umjesto vojnih baza, počinje život po stanovima.

Jedanaest stanova i mreža pomagača

Jedan od najvažnijih detalja o Mladićevu bijegu izašao je u javnost nakon njegova uhićenja.

Tadašnji srbijanski tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević izjavio je da se Mladić, nakon napuštanja vojnih objekata, skrivao u čak 11 stanova u Beogradu i okolici.

U organiziranju skrivanja pomagali su mu bivši pripadnici VRS-a, među kojima je važnu ulogu imao umirovljeni pukovnik Jovo Đogo.

Stanovi su se birali tako da što manje privlače pozornost. Velike stambene zgrade Novog Beograda bile su gotovo idealne: stotine stanova, stalna cirkulacija ljudi i susjedi koji se često međusobno ni ne poznaju.

Mladić je u toj fazi živio znatno discipliniranije. Izbjegavao je javnost, kontakte i sve što bi moglo ostaviti trag.

Njegovi pomagači donosili su hranu i novine, dok je kontakt s obitelji bio ograničen. Prema svjedočenjima koja su poslije izlazila tijekom istraga, izbjegavao je telefone, a broj ljudi koji su znali njegovu točnu lokaciju svodio se na minimum.

Mladić i Karadžić gotovo susjedi

Jedan od najvećih paradoksa potrage dogodio se u Novom Beogradu.

Dok su međunarodne i srbijanske službe tragale za Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem, dvojica najtraženijih haaških bjegunaca u jednom su razdoblju boravila nevjerojatno blizu jedan drugome.

Istrage su pokazale da se nekoliko stanova koje je koristio Mladić nalazilo u Ulici Jurija Gagarina. Tri njegove lokacije bile su unutar približno 250 metara od stana u kojem se skrivao Karadžić.

Karadžić je pritom živio potpuno drukčijim bjegunačkim životom. Pod identitetom Dragana Dabića pustio je dugu bradu, predstavljao se kao stručnjak za alternativnu medicinu, javno se kretao i održavao predavanja.

Mladić je, nasuprot tome, uglavnom ostajao zatvoren u stanovima.

Jedan od njegovih bivših zaštitnika svjedočio je da je stan za Mladića iznajmio upravo u Ulici Jurija Gagarina, svega nekoliko minuta hoda od mjesta na kojem se poslije ispostavilo da je živio Karadžić.

Topčider i smrt dvojice vojnika

Najmračnija epizoda povezana s Mladićevim skrivanjem ostala je slučaj smrti dvojice vojnika u vojnom kompleksu Topčider u Beogradu.

Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović pronađeni su mrtvi 5. listopada 2004. godine u vojnom objektu "Karaš".

Prvotna vojna istraga tvrdila je da je jedan vojnik ubio drugoga, a potom sebe. Naknadna civilna istraga zaključila je da ih je ubila treća osoba.

Godinama se potom pojavljuju tvrdnje i sumnje da su vojnici možda vidjeli Mladića ili ljude iz njegova osiguranja unutar kompleksa te da je upravo to povezano s njihovom smrću.

Takva veza nikada nije pravomoćno dokazana.

Roditelji poginulih vojnika godinama su tvrdili da su njihovi sinovi ubijeni zato što su naišli na tragove Mladićeva skrivanja, a slučaj je zbog propusta u istrazi završio i pred najvišim sudskim instancama.

Zato se Topčider u priči o Mladićevu bijegu može navoditi samo kao ozbiljna i dugogodišnja sumnja, a ne kao utvrđena činjenica.

Krug pomagača počeo se raspadati

Prijelomna godina bila je 2006.

Srbijanske službe tada su uhitile više osoba osumnjičenih da su pomagale Mladiću. Time je razbijen značajan dio logističke mreže koja mu je godinama omogućavala stanove, hranu, prijevoz i komunikaciju.

Mladić je od čovjeka iza kojeg je stajao organiziran sustav počeo postajati sve izoliraniji bjegunac.

Istodobno je rastao politički pritisak na Beograd. Suradnja s Haškim tribunalom postala je jedno od ključnih pitanja na putu Srbije prema Europskoj uniji.

Potrage su obuhvaćale kuće članova njegove obitelji, vikendice i različite lokacije diljem Srbije, dok se istodobno godinama postavljalo pitanje koliko dijelovi sigurnosnog aparata stvarno žele da Mladić bude pronađen.

Prijetnje ljudima koji su ga skrivali

S vremenom se mijenjao i odnos između Mladića i ljudi koji su ga skrivali.

The Guardian je, pozivajući se na dokumente i ljude uključene u potragu, objavio da su neki pomagači bili izloženi zastrašivanju. U jednom od opisanih obrazaca ljudima koji su mogli otkriti njegovu lokaciju navodno su pokazivane fotografije njihove djece ili unuka.

Poruka je bila jasna – oni koji bi ga izdali mogli bi ugroziti vlastite obitelji.

Takve tvrdnje dio su izvještaja o obavještajnoj pozadini potrage, a nisu zasebno utvrđene u sudskom postupku protiv Mladića.

Kako je mreža postajala sve manja, tako je i njegov život postajao teži.

Zdravlje mu se raspadalo dok je bio u bijegu

Godine skrivanja ostavile su posljedice i na Mladićevo zdravlje.

Do trenutka uhićenja bio je potpuno drukčiji čovjek od generala iz ratnih snimki. Bio je vidljivo onemoćao, teško se kretao i imao posljedice moždanog udara, među kojima i probleme s jednom rukom.

Izbjegavanje liječnika bilo je logično iz perspektive bjegunca. Svaki odlazak u zdravstvenu ustanovu predstavljao je mogućnost identifikacije.

Kada je konačno pronađen 2011. godine, njegovo loše zdravstveno stanje bilo je toliko očito da je obrana već tijekom prvih saslušanja postavljala pitanje njegove sposobnosti za postupak.

Lazarevo – posljednje skrovište

Kraj gotovo šesnaestogodišnje potrage došao je u Lazarevu, selu kod Zrenjanina u Vojvodini.

Tadašnji srbijanski tužitelj Vladimir Vukčević poslije je rekao da je istraga pokazala kako se Mladić na tom području skrivao više od pet godina.

Boravio je u kući svog rođaka Branislava Mladića.

Nije imao veliku bradu, plastične operacije ni sofisticiranu masku. Izgled mu je promijenila prije svega dob i bolest.

Srbijanske službe su 26. svibnja 2011. rano ujutro pretražile više objekata u Lazarevu.

U jednoj od kuća pronašle su muškarca koji se predstavio kao Ratko Mladić.

Prema tadašnjim policijskim izvorima, nije pružao otpor. Imao je dokumente na ime Milorad Komadić, a njegov identitet potom je službeno potvrđen.

Predsjednik Srbije Boris Tadić istoga je dana javnosti objavio da je Mladić uhićen.

"U ime Republike Srbije mogu objaviti uhićenje Ratka Mladića", rekao je tada Tadić.

Njegovim uhićenjem uklonjena je jedna od najvećih prepreka u odnosima Srbije s Europskom unijom.

Od skrivanja do doživotnog zatvora

Nakon uhićenja Mladić je prebačen u Beograd, a 31. svibnja 2011. predan je Haškom tribunalu.

Suđenje je završilo 22. studenoga 2017. prvostupanjskom presudom kojom je osuđen na doživotni zatvor.

Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove 8. lipnja 2021. potvrdilo je osuđujuću presudu i doživotnu kaznu.

Pravomoćno je proglašen krivim za genocid, zločine protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja.

Posljednjih godina zdravlje mu je bilo teško narušeno. Obrana i obitelj više su puta tražili da bude pušten iz humanitarnih razloga, a posljednji takav zahtjev odbijen je svega nekoliko dana prije njegove smrti. Predsjednica Mehanizma zaključila je da skora smrt sama po sebi nije razlog za prijevremeno puštanje te da u pritvorskoj bolnici prima palijativnu skrb.

Mladić je na kraju umro ondje gdje je gotovo 16 godina pokušavao izbjeći završiti – u pritvorskom sustavu u Haagu.