Prosvjed šutnjom u Srbiji, koji se iz studentskog bunta proširio u glas za opće nezadovoljstvo, glasna je poruka vlasti da se u toj žele promjene koje se mogu svesti pod jedan zahtjev, ma kako on otrcano zvučao, da institucije rade svoj posao.
Studente su podržali njihovi profesori, potom je bunt prešao i na srednje i osnovne škole ispred kojih nastavnici govore da moraju stati uz djecu koju su odgojili da misle svojom glavom i da razmišljaju o slobodi.
Prosvjedima se priključuju i brojni drugi građani, unatoč i prijetnjama i porukama srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da je sve izrežirano. No, njega prosvjednici ne žele čuti ni slušati. Traže da odgovorni za stanje u kojoj se Srbija nalazi stvari mijenjaju kroz institucije.
Iz Bosne i Hercegovine većinom su poslani palčevi podrške preko društvenih mreža, poneka politička poruka iz Republike Srpske i opći je dojam kako se naše društvo divi hrabrosti i upornosti srbijanske mladosti.
Kod nas, iako ima bezbroj razloga za šutnju bunta i galamu, prevladava šutnja. Naviknuti, valjda, na stanje u kojem plutamo, pomireni s činjenicom da ne možemo previše računati na normalnu budućnost, studenti šute. Digne se glas tu i tamo zbog zlostavljanja životinje, no za zlostavljanje dostojanstva i sigurne budućnosti u zemlji, nitko ne galami.
''U Bosni i Hercegovini, bunt za bolji život nije samo pitanje volje ili svijesti, već strukturalno i kulturološko pitanje'', kaže za Bljesak.info Sarina Bakić, izvanredna profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku Sociologija.
Ističe kako prevladavanje ovih prepreka zahtijeva sistemsku transformaciju koja bi uključivala dekonstrukciju etničkih podjela, izgradnju povjerenja među svim građanima i stvaranje inkluzivnih društvenih platformi koje će artikulirati zajedničke interese.
''Pitanje studentskog otpora i mogućnosti za njegovo artikuliranje u Bosni i Hercegovini postavlja se u širem društvenom kontekstu koji karakteriziraju fragmentacija, politička polarizacija i nepovjerenje prema institucijama. Primjer iz Srbije, gdje studenti predvode proteste protiv korumpiranog sistema, društva nasilja i autoritarnih tendencija, otvaraju prostor za razmatranje sličnih potencijala u Bosni i Hercegovini'', kaže Bakić za Bljesak.info.
No, ističe kako više faktora utječe na to hoće li i kako studenti u BiH moći pokrenuti sličan otpor.
''Prvo, društveno-političko okruženje u BiH specifično je zbog dubokih etničkih podjela i decentraliziranog sustava vlasti, što otežava mobilizaciju šire društvene podrške. Drugo, političke instrumentalizacije svih društvenih pitanja često skreću pažnju s pitanja koja direktno pogađaju mlade – poput kvalitete obrazovanja, zapošljavanja i socijalne pravde. Ključno pitanje ostaje: bi li studenti u BiH mogli računati na podršku akademske zajednice?'', kaže Bakić.
Navodi kako bi, u idealnom scenariju, akademska zajednica trebala biti prirodni saveznik studenata u borbi za pravdu i društvene promjene.
''Ipak, stvarnost je složenija. Dio akademske zajednice u BiH često je podložan političkim pritiscima, ili su pojedinci članovi određenih političkih stranaka ili je, opet jedan dio apatičan i nezainteresiran prema inicijativama koje dolaze iz studentskih krugova. S druge strane, postoje progresivni akademski pojedinci i grupe koji bi, kao i u slučaju Srbije, mogli stati uz studente, ali njihova snaga često nije dovoljna da bi izazvala značajnije društvene promjene. Da bi studenti u BiH uspjeli u otporu, neophodno je prevladati fragmentaciju kroz stvaranje zajedničke platforme koja bi uključivala pitanja relevantna za sve mlade, bez obzira na etničku, političku ili socijalnu pripadnost. Podrška akademske zajednice u tom kontekstu bila bi ključna, kako za legitimaciju zahtjeva, tako i za jačanje kolektivnog glasa mladih'', kaže Bakić.
Tanja Topić, politička analitičarka iz Banja Luke, kaže kako većina građana BiH s nostalgijom može gledati na energiju, snagu i hrabrost mladih ljudi u Srbiji.
''Studenti u Srbiji su pokazali dvije stvari, s jedne stane da smo svi mahom podcijenili tu generaciju kao nezainteresiranu za političke i društvene tokove, pa su nas njihova kreativnost, odlučnost i odnos prema političkim autoritetima i ne zaziranje od moćnih vladara iznenadili. Na drugoj strani utjecali su na oslobađanje straha građana od vlasti i represivnog aparata pomoću kojeg drže stanovništvo u pokori. I onda kad usporedite slike studenata u Srbiji sa slikom studenata u BiH, koja je odraz u ogledalu vladajućih stranaka, rastužite se zbog izostanka bunta, hrabrosti, slobodoumnosti, kreativnosti naše mladeži'', kaže za Bljesak.info Topić.
Smatra kako je ''potrebno da se u BiH desi čudo'' da bi se mladi ljudi digli protiv sustava.
''Oni su desetljećima odgajani da budu u službi tog istog sustava, da podupiru prije svega etnonacionalne politike, da štite nacionalne interese vlastite etničke skupine, da se priviju uz skute onih koji vladaju, jer samo tako znaju da mogu osigurati karijeru i vlastiti razvoj. Karijera im je sigurno samo preko članske karte stranke na vlasti. Takva obećanja su im javno dali stranački lideri'', kaže Topić ističući kako mladi u BiH ''ne samo da se ne smiju dignuti već ne smiju ni glasno podržati kolege u Srbiji'', te da to ''čine tiho šapatom i u manjini''.
''Kako su studenti proizvod sustava koji je odgajao i razvijao poltrone, podanike, poslušnike, većina profesora i dekana izlaze ispod stranačkih šinjela, a to znači potpunu i bezrezervnu legitimaciju sustava i vlasti. Stranačke središnjice su te koje određuju tko će biti dekani, teško da možemo naći jednog koji bi stao na stranu progresivnih studenata u Srbiji'', smatra Topić.
Bakić kaže da, sociološki gledano, nemogućnost bunta za bolji život u Bosni i Hercegovini ''jeste rezultat duboko ukorijenjenih strukturalnih i kulturnih faktora koji oblikuju društvene odnose i kolektivno djelovanje''.
''Desetljeća rata, tranzicije i političkih manipulacija proizvele su osjećaj nemoći i dubokog nepovjerenja u mogućnost promjena. Mnogi građani vjeruju da su institucije korumpirane i da je svaki otpor uzaludan. Ova 'naučena bespomoćnost' smanjuje sklonost kolektivnom djelovanju, jer pojedinci ne vide smisao u ulaganju truda za promjenu. Nadalje, većina građana u BiH svakodnevno se suočava s egzistencijalnim problemima – nezaposlenošću, niskim plaćama i neadekvatnim javnim uslugama. Fokusiranost na osnovne potrebe često ostavlja malo prostora za političko organiziranje i aktivizam. Osim toga, tamo gdje su poslovi i beneficije uvjetovani političkom lojalnošću, dodatno obeshrabruju otpor jer ljudi zavise od struktura koje žele promijeniti. Ne samo da građani često ne vjeruju političkim elitama, već je i povjerenje među samim građanima nisko. Ovo povjerenje je ključno za stvaranje kohezivnih društvenih pokreta'', kaže Bakić.
Topić kaže kako je, ako usporedimo modele vladanja u Srbiji i BiH matrica gotovo identična.
''Vlast je protiv neistomišljenika primjenjivala i primjenjuje dobro oprobani recept diskreditacije – strani plaćenici, oni koji izvode obojene revolucije pod patronatom stranih obavještajnih službi. Dobar dio onih koji drugačije misli i kritički gleda na vlast ne usuđuje se da dopusti da bude targetiran na ovaj način. Teško je to breme koje bi trebali podnijeti mladi ljudi, posebno ukoliko izostane šira društvena podrška'', kaže Topić.
Bakić ističe kako sustavni pritisci, poput kriminalizacije prosvjeda, selektivnog provođenja zakona i kontrole nad medijima, dodatno obeshrabruju pokušaje bunta.
''Mladi, koji bi mogli biti najaktivniji akteri promjena, suočavaju se s problemima razne vrste i nerazumijevanja od društva, što im dodatno umanjuje volju za borbu jer mnogo njih vjeruju da je napuštanje zemlje jedini izlaz. Važno je naglasiti da bunt zahtijeva ne samo nezadovoljstvo, već i viziju promjene. U BiH trenutno nedostaje jasna i ujedinjena ideološka platforma koja bi ponudila alternativu postojećem sustavu. Dominacija etničkih narativa ostavlja malo prostora za artikulaciju klasnih ili građanskih interesa. Također, kultura poslušnosti prema autoritetima, koja ima duboke korijene u tradicionalnim društvima poput bosanskohercegovačkog, također igra ulogu. Pritisak obitelji i zajednice da se ne 'talasa' često guši individualne inicijative, dok strah od društvene stigmatizacije dodatno umanjuje spremnost na otpor'', kaže Bakić.
Kraj prošle godine u Hercegovačko-neretvanskoj županiji obilježio je štrajk prosvjetnih djelatnika koji su odbijali održavati nastavu 42 dana da bi ih vlast sudskim putem, neriješenih zahtjeva za povećanjem plaće, vratila u učionice. Roditelji su dali podršku prosvjetarima ali se nisu digli s njima pred vladajuće kako bi napravili dodatni pritisak. Jedan od najvećih buntova na ovom području završio je tako predajom dok će o svemu, s velikim zakašnjenjem raspravljati zastupnici u Skupštini kantona.
Bunt su najavljivali i sveučilišni profesori u Mostaru. Iako su u svojim zahtjevima za većim primanjima upozoravali kako studenti plaćaju previsoke školarine, nisu dobili veću podršku studenata niti ih motivirali da vrše pritisak kako bi se cijene školarina, koje su poput onih na privatnim fakultetima, smanjile.
Dragan Katić, predsjednik sveučilišnog Sindikata i profesor na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije kaže za Bljesak.info kako im je fokus usmjeren na rješavanje materijalnog položaja zaposlenika i ostvarivanje radnih prava u skladu zakonom.
''Tako će biti dok ne ostvarimo svoja radna prava, a time i diskriminaciju u visini i načinu isplate plaća na Sveučilištu. Od studenata nismo tražili podršku jer smatramo da su dovoljno opterećeni visokim školarinama. Naš je cilj da se rješavanjem stabilnog financiranja Sveučilišta i studenti postupno oslobode školarina, a time se onda stvara bolja perspektiva za sve nas'', rekao je za Bljesak.info Katić.
Mostarski studenti prosvjedovali su 2020. godine kada su tražili ukidanje online nastave, smanjenje školarina za 25 posto, reorganizaciju Studentskog zbora Sveučilišta u Mostaru i punu transparentnost školarina.
Tada nisu dobili podršku studentskih organizacija a uprava Sveučilišta ih je, bez skrivanja, snimala s balkona zgrade Rektorata što se tada tumačilo materijalom za osvetu na ispitima. Njihovi zahtjevi nisu ispunjeni, bunt je ugašen a neki od vođa prosvjeda su se okušali u politici. Školarine su ostale iste, ako ne i više u odnosu na tada.
