Suđenje za zločine u logoru ''Vojno'': Obrane odbacuju tezu UZP-a

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prijedlozima da njihovi branjenici budu oslobođeni svih optužbi koje im se stavljaju na teret, prva tri branitelja započela su iznošenje završnih riječi Obrana na suđenju za zločine počinjene na području logora ''Vojno'' u Mostaru.

Nenad Gvozdić, branitelj prvooptuženog Jure Kordića, kazao je kako osporavaju tvrdnju tužitelja da postoje dokazi kojim bi Kordić bio oglašen krivim. On je odbacio tezu Tužiteljstva o postojanju Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), rekavši kako smatra da tužitelj zastupa tezu koja ima za cilj najgoru verziju loše doktrine UZP-a da ''svi optuženi su krivi samim tim što su uzeli učešće u oružanom sukobu između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH''.

Napad na Bijelo Polje

Citirajući optužnicu, naveo je kako smatra da je važna činjenica ko je započeo napad na Bijelo Polje, te da je to bila Armija BiH, kao i da je pogrešna teza Tužiteljstva da uzvraćanje na napad nije obrana, nego napad.

Zbog toga je od Suda zatražio da ''odbaci tezu i konstrukciju'' Tužiteljstva da je riječ o zločinačkom poduhvatu u okolnostima neposrednog ratnog sukoba koji su ''izazvali pripadnici Armije BiH'', pojasnivši da je teza o postojanju UZP-a u ovom postupku sa stanovišta Obrane potpuno promašena i pravno neodrživa.

Analizirajući točke koje direktno optužuju njegovog branjenika, Gvozdić je problematizirao optužbu da je Kordić bio saučesnik u ubojstvu, jer samo jedan od devet svjedoka saslušanih na ove okolnosti sugerira njegovo prisustvo na mjestu ubojstva. Zbog toga smatra da Sud nije u mogućnosti izvan svake razumne sumnje donijeti odluku o krivnji optuženog. Dodao je i da smatra kako nije dokazano sudjelovanje Kordića u bilo kakvom protuprvnom lišenju slobode, jer smatra da to nije potvrđeno provedenim dokazima.

Optuženi Kordić je kazao kako je suglasan sa završnom riječi svog branitelja, dodavši:

''Nisam bio prisutan ni na jednom od dva događaja koji su bili predmet optužbe.''

Kordić je, zajedno s Draženom Lovrićem, Darijem Sušcem, Nedžadom Tinjakom, Nuhanom Šikalom, Darijem Mihaljem, Stankom Škobićem, Tomislavom Ančićem i Slavkom Golemcom, optužen za zatvaranje u logore ''Heliodrom'' i ''Vojno'', progon i teška zlostavljanja bošnjačkog stanovništva Mostara počinjena tokom 1993. i 1994. godine. Prema optužnici, oni su bili pripadnici Prve bojne Druge brigade i ''Kažnjeničke bojne'' Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Irena Pehar, braniteljica drugooptuženog Dražena Lovrića, kazala je kako smatra da Tužilaštvo nijednim dokazom nije dokazalo da su navodne inkriminirane radnje drugooptuženog činile dio rasprostranjenog i sistematičnog napada, kao ni da je on znao za širi kontekst u kojem su se navodne radnje protjerivanja događale.

UZP vještačka konstrukcija

''Pripadnost optuženog naprijed navedenoj vojnoj formaciji HVO-a ne predstavlja dokaz o znanju i svijesti optuženog o napadu, a niti je to dokaz da napad postoji'', dodala je Pehar.

Pojasnila je kako je Lovrić bio običan vojnik i da je u tom svojstvu mogao samo izvršavati naredbe, kao i da nije bio svjestan protivpravnosti lišenja slobode. Dodala je i kako nije bio na položaju da ikom naredi uhićenja, kao i da Tužiteljstvo nije dokazalo da je Lovrić upravo ta osoba koja je izabrala mjesto i objekt gdje će civili biti smješteni, niti je organizirao i podržavao nehumane uvjete boravka u tim objektima.

''Samo prisustvo optuženog nije dovoljno da bi se utvrdila njegova krivica, već je morala postojati namjera i želja za sudjelovanjem u radnjama, odnosno svijest da to djelo predstavlja zajednički rezultat njihovih radnji'', dodala je Pehar, uz prijedlog da Sud oslobodi njenog branjenika.

Ustvrdila je i kako je UZP vještačka konstrukcija, koja u inkriminiranom razdoblju ne postoji kao institut međunarodnog prava, čak ni u presudama Haškog tribunala. Dodatno, pojasnila je kako bi u slučaju njenog branjenika trebao biti primjenjivan Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ), koji je blaži i koji je bio na snazi u periodu od srpnja 1993. i ožujka 1994. godine, kada su, prema optužnici, počinjena djela koja mu se stavljaju na teret.

Branitelj Darija Sušca, trećeoptuženog u ovom predmetu, također je problematizirao postojanje UZP-a, kazavši kako Krivični zakon BiH ne poznaje ovu pravnu konstrukciju, čime se pruža mogućnost nizanja proizvoljnih tumačenja, te da postoji upitnost i počinjenja krivičnog djela koje je njegovom branjeniku stavljeno na teret.

Branitelj Davor Šimić smatra da u ovom predmetu nije dokazano postojanje zločina protiv čovječnosti, te je Sudu uputio zahtjev da donese oslobađajuću presudu, prenosi Detektor.