Ovog utorka navršile su se 33 godine od povijesno važnog datuma kada je Krizni stožer Mostara 29. travnja 1992. obranu grada povjerio Hrvatskom vijeću obrane, prenosi RTV Herceg Bosne.
Takva odluka prethodila je nalogu Predsjedništva BiH koje je dalo takvo odobrenje svjesno da Mostar jedino mogu obraniti postrojbe HVO-a koje su bile organizirane, obučene i logistički opskrbljene.
Takozvana Jugoslovenska narodna armija i druge paravojne formacije koje djeluju skupa s njom proglašene su kao neprijateljske i okupatorske formacije na području općine Mostar.
Zadatak Hrvatskog vijeća obrane – Općinskog stožera Mostar je bilo oslobađanje cjelokupnog Mostara.
Aktivna obrana "Hrvatsko vijeće obrane čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda te pripadnici drugih narodnosti koji priznaju legalna tijela Republike Bosne i Hercegovine i kojima iskažu svoju lojalnost. Muslimani mogu formirati vlastite oružane formacije koje se stavljaju pod jedinstveno zapovjedništvo HVO Općinski stožer Mostar".
"Radi ostvarenja funkcije pravosuđa iz domena Ratnog prava Hrvatsko vijeće obrane – Općinski stožer Mostar dužno je osnovati i ustrojiti, te organizirati rad vojnog tužiteljstva i vojnog suda za područje općine Mostar. Nacionalni sastav u ovim institucijama će odgovarati nacionalnom sastavu aktivnih vojnika", stoji u dokumentu koji su potpisali predstavnici hrvatskih i bošnjačkih dužnosnika u Kriznome stožeru na današnji dan prije 33 godine.
Profesor Ivica Šarac iz Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH o ovom događaju napisao je kako se "pobornici transformacije višenacionalne BiH u unitarnu bosansko-bošnjačku državu ne žele previše zamarati činjenicama iz prošlosti te ako ih već ne mogu promijeniti, jednostavno ih zaobiđu".
"Kako je u novom 'probosanskom' narativu Hrvatima strogo namijenjena uloga agresora, doista predstavlja pravi intelektualni napor pokušati povezati sve te proturječnosti i nelogičnosti u nastojanjima bosansko-bošnjačkih unitarista da Hrvatima ospore da su i oni bili žrtve agresije i da su preko svojih kriznih i općinskih stožera te oružanih formacija HVO-a organizirali obranu i pružili otpor zajedničkom agresoru u to vrijeme", napisao je Šarac u tekstu objavljenom na portalu Večernjeg lista.
Podsjetio je kako u to vrijeme središnja vlast nije bila u stanju organizirati obranu i zaštititi napadnute krajeve s pretežno hrvatskim stanovništvom te je to učinila Hrvatska zajednica Herceg Bosna preko kriznih i općinskih stožera i potom (8. travnja) formiranog HVO-a.
"Manje je poznat podatak da je čelništvo HZ HB prije formiranja HVO-a predložilo državnom vodstvu da se formira Hrvatsko-muslimansko vijeće obrane ili Muslimansko-hrvatsko vijeće obrane, na što u Sarajevu nisu reagirali.
Potom je vodstvo HZ HB sredinom travnja poslalo prijedlog za uspostavu zajedničkog zapovjedništva za obranu BiH, ali ni na to nije bilo odgovora. Pritisnuti sve težom situacijom na terenu i svjesni ovisnosti o suradnji s hrvatskom stranom (organizacija obrane, zbrinjavanje izbjeglica, nabava naoružanja), Predsjedništvo RBiH će tek početkom kolovoza 1992. priznati HVO-u status dijela Oružanih snaga RBiH", napisao je Šarac.
Istoga dana kada je donesena odluka, 29. travnja u 18 sati dr. Ismet Hadžiosmanović, član Kriznoga stožera općine Mostar i prvi čovjek Regionalnog odbora Stranke demokratske akcije, obrazložio je odluku građanima na Radiju Mostar ovim riječima:
"Ova odluka je odraz trenutne političke i prije svega vojne situacije u gradu Mostaru. Mi se moramo suočiti sa istinom da smo napadnuti, da napadač čini sve da uništi ovaj grad, da uništi naše zajedništvo, da učini od grada avetinjski grad. I u takvim okolnostima bilo je neminovno donijeti takvu Odluku. Sa političkog aspekta ona je u kontinuitetu svih donešenih odluka ovih dana od strane Predsjedništva i Vlade BiH i ona je u pravnom smislu osnovna potpora koja se koristi upravo iz tih dokumenata.
Prema tome nema nikakvih političkih manipulacija i zloupotrebe Odluke u bilo kakvom drugom smislu, već predstavlja na određen način kontinuitet stvaranja istinski nove pravne države, novih političkih odnosa i novog života na ovim prostorima. Što se tiče vojnog aspekta ona ima svoje utemeljenje u jednoj neminovnoj činjenici da je hrvatski narod bio svjestan da će jednoga dana morati da dođe ovo do čega se došlo.
Muslimani i većina građana Mostara nisu uopšte imali predodžbu da će ova sudbina zadesiti naš grad. To je istina, ona je bolna, ona je teška, ona razara dušu svakog čestitog našeg građanina i razlog je toga što su mnogi Mostarci upravo bježeći od suočenja sa istinom napustili ovaj grad. U njemu su istinski ostali oni koji žele, koji hoće i koji mogu da ga brane. To su branioci Mostara kojeg predstavljaju čestiti sinovi i očevi hrvatskog i muslimanskog i ostalih naroda kojima je u duši stalo do ovoga grada.
Prema tome, o formalno-pravnim aspektima komandovanja i ostalog smatram da će se to u definitivnom političkom raspletu bosansko-hercegovačke krize i to utemeljenje riješiti. Mi nijednog trenutka nismo opterećeni s tim, bitno je zbiti redove, sačuvati ovo što je ostalo od našeg grada, sačuvati dušu, vratiti mu dostojanstvo, dokazati svima da to možemo, hoćemo i da to moramo. To zahtijeva velika odricanja i s punim pravom poručujem našoj braći i sestrama da se s tog aspekta ne trebaju ni jednog trenutka razmišljati.
Mi smo na pravo putu opredjeljenja i ono nema nikakav drugi efekat već da zajednički se oslobodimo od okupatora i tiranina koji čini ovaj grad sablasnim i prema tome morate vjerovati i Kriznom štabu i odlukama koje slijede... Mi (Muslimani - Bošnjaci, nap. I. Š.) tek sada počinjemo stvarati svoje oružane snage. Strana koja je najagresivnija, koja je proglašena u krajnjoj liniji političkim i vojnim agresorom, tj. SDS (Srpska demokratska stranka, nap. I. Š.), ona po svaku cijenu želi zadržati postojeći dio JNA i dio svojih oružanih formacija koje se podvode pod pojmom TO.
Upravo, pošto su i jedna i druga vojna formacija na ovim prostorima učinile zločinačka djela, učinili sve da ovaj grad sravne sa zemljom, sam taj pojam je sa pravom kod određenih ljudi stvorio nedoumice, jedno nepovjerenje, nešto što podsjeća na zločin. (...) Mislim da je ovo proizvod upravo stanja u kom se Mostar našao. To je grad koji je sa strateškog i vojnog aspekta u najtežoj, najgoroj vojnoj poziciji. On je dnevno izložen velikim razaranjima, posebno artiljerijskim i nas je htjeli ne htjeli nužda natjerala na ovakav postupak. On je proizvod napada agresora na ovaj grad.
Prema tome, mi smo to htjeli i morali i da smo to bogdo i ranije uradili vjerojatno bi tada daleko bolje stajali i sa odbranom, manje bi imali žrtava i materijalnih razaranja i znali bi na koncu konca protiv koga se borimo, ko je okupator i ko je došao ovdje da razori ovaj grad. Uostalom, to ima u dokumentima, a istorija će reći o svemu tome svoju sudbinu".
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.
