Na današnji dan obilježava se 32. obljetnica jednog od najtežih stradanja travničkih Hrvata tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Rano ujutro, 8. lipnja 1993. godine, Armija RBiH izvela je napad iz više pravaca na istočni i sjeveroistočni dio općine Travnik – na područja nastanjena Hrvatima u župama Brajkovići, Guča Gora i Dolac.
Napadi su krenuli u iz pravca Zenice na naselja Ovnak, Grahovčiće, Čukle, Orašac i Rudnik Bila, dok je drugi val napada išao iz rejona Mehurića prema Podstinju, Maljinama, Radonjićima, Bukovici i Gučoj Gori. Iz samog Travnika napad je krenuo prema Donjem i Gornjem Putićevu.
Bio je to dan kada su, osim masovnih progona, počinjeni teški ratni zločini nad civilnim stanovništvom i zarobljenicima. Samo na lokalitetu Bikoši, strijeljano je 36 osoba – zarobljenika i civila – od kojih neki ni do danas nisu pronađeni.
Tog 8. lipnja 1993. ubijeno je više od 137 Hrvata, među kojima su bili i civili i pripadnici HVO-a. Među žrtvama su i cijele obitelji – otac i tri sina iz obitelji Lauš iz Čukala, trojica braće Balta iz Podstinja, maloljetni Srećo Marjanović i starica Mara Gazibarić koja je živa spaljena zajedno s kućom.
Već od 4. lipnja Hrvati su bili protjerani s čitavog zapadnog dijela općine Travnik, a napad 8. lipnja predstavljao je završnu fazu operacije usmjerene na etničko čišćenje Hrvata s prostora na kojima su stoljećima živjeli.
Više od 20.000 Hrvata bilo je prisiljeno napustiti svoje domove između 4. i 8. lipnja 1993. godine. Danas, tri desetljeća kasnije, brojni su prostori, uključujući sela Bikoši, Orašac, Rudnik-Bila, Čukle i Podovi, ostali bez ijednog hrvatskog stanovnika.
Unatoč brojnim dokazima i svjedocima, pravda još uvijek nije zadovoljena. Do danas, nitko nije odgovarao za zločine počinjene toga dana. Pravosuđe šuti, dok istina, kako poručuju predstavnici hrvatske zajednice u Travniku, i dalje "vrišti".
