Tri desetljeća nakon rata stotine žrtava pokopane bez imena

U Bosni i Hercegovini prošle su godine pokopani posmrtni ostaci žrtava čiji identitet nije bilo moguće utvrditi, a na njihovim nadgrobnim spomenicima, umjesto imena i prezimena, stoji samo oznaka NN, pod kojom počivaju oni koji ni tri desetljeća nakon rata nisu dobili ime. U najvećem broju slučajeva pokopana je tek jedna pronađena kost, dok su u ostalima položeni posmrtni ostaci sastavljeni od dvije ili više kostiju.

Iz Instituta za nestale osobe BiH pojašnjavaju da identifikacija nije moguća zbog ekstremnih oštećenja kostiju uslijed spaljivanja tijela, zbog čega nije moguće izdvojiti upotrebljiv DNK profil, kao ni zbog činjenice da za mnoge žrtve više nema živih bliskih srodnika koji bi dali referentni uzorak krvi za usporedbu.

Posljedice toga vidljive su i ove godine. Na kolektivnim dženazama u Vlasenici, Bratuncu i Kalesiji pokopani su posmrtni ostaci više žrtava koje, unatoč dugogodišnjim pokušajima, nije bilo moguće identificirati.

Trajno čuvanje uzoraka

Na šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici pokopane su dvije nepoznate žrtve ekshumirane na lokalitetima Drum kod Vlasenice i Tabine njive na području Kladnja.

„Godinama njihovi koštani uzorci i izdvojeni DNK profili čekaju u depoima mrtvačnica. Podudaranja s uzorcima krvi preživjelih članova obitelji nema. Nitko ih ne traži jer često više nema nikoga“, kaže Emza Fazlić iz Instituta za nestale osobe BiH.

Prema odredbama Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, posmrtni ostaci koji se ne identificiraju u roku od godinu dana od izdvajanja DNK profila moraju se pokopati. Prema riječima Fazlić, službeni je stav da je dostojanstvenije da žrtve budu pokopane nego da godinama ostaju na policama mrtvačnica.

„U javnosti i stručnim krugovima i dalje postoje oprečna mišljenja o ovom pitanju. Mnogi smatraju da bi posmrtni ostaci trebali čekati u mrtvačnicama, nadajući se da će znanost napredovati i omogućiti identifikaciju pomoću krvi daljnjih srodnika. Ipak, polaganje posmrtnih ostataka u zemlju ne poništava tu mogućnost. Izdvojeni DNK uzorci trajno se čuvaju u bazama podataka i čekaju moguće podudaranje“, pojašnjava Fazlić.

Žrtve živih lomača

Jedan od najupečatljivijih primjera dolazi iz Bratunca, gdje su u Memorijalnom kompleksu Veljaci, uz identificiranog Kajtaza Salkića, pokopani i posmrtni ostaci dviju nepoznatih žrtava stradalih u "živim lomačama“ 1992. godine.

"To su ljudi koji su živi pretvoreni u pepeo u vlastitim domovima“, kaže Fazlić.

U jednom od spomenutih mezara nalaze se posmrtni ostaci ekshumirani još u listopadu 2004. godine iz spaljene kuće Jašara Omerovića u naselju Voljavica. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, u toj je kući spaljeno najmanje šest osoba.

"Kosti su zbog djelovanja vatre toliko uništene i pougljenjene da iz njih nije bilo moguće izdvojiti upotrebljiv DNK profil“, objašnjava Fazlić.

Na istom mezarju pokopane su i žrtve iz kuće Osmana Hodžića u naselju Suha. Prema podacima Instituta, u toj "živoj lomači“ ubijeno je najmanje 18 ljudi. Suvremene metode identifikacije omogućile su utvrđivanje identiteta samo četiriju žrtava.

Slični izazovi prate i identifikaciju žrtava "živih lomača“ u Višegradu. U lipnju 1992. godine oko 60 civila bošnjačke nacionalnosti spaljeno je u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici, a nekoliko dana nakon tog zločina u kući Mehe Aljića na Bikavcu spaljeno je 70 civila.

Predsjednica Udruge "Žena žrtva rata“ Bakira Hasečić podsjeća da obitelji, i 34 godine nakon zločina, još tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih. Kaže da su prilikom ekshumacije u blizini kuće Mehe Aljića pronađene samo tri kosti, ali da nije bilo moguće utvrditi kome pripadaju.

"Do danas nije pronađena nijedna druga kost. Bojim se da mnogi članovi obitelji neće dočekati da pronađu ijednu kost svojih najmilijih“, kaže Hasečić.

Razvoj tehnologije identificiranja

Govoreći o pokopu neidentificiranih žrtava, Hasečić navodi da je nužno nastaviti razvijati metode identifikacije kako bi i one jednoga dana dobile ime.

"Treba učiniti sve kako bi se unaprijedile DNK metode i utvrdio identitet i ovih žrtava. Važno je da dobiju svoje ime i prezime, svoj mezar i da njihove obitelji imaju mjesto gdje mogu proučiti Fatihu i odati im počast. Nažalost, kako godine prolaze, naš vapaj čuje sve manje ljudi“, kaže Hasečić.

Haški tribunal osudio je Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora za zločine u Višegradu, uključujući „žive lomače“ u Pionirskoj ulici i na Bikavcu.

Iz Međunarodnog povjerenstva za nestale osobe (ICMP) podsjećaju kako je razvoj tehnologije utemeljene na analizi DNK znatno povećao mogućnost identifikacije posmrtnih ostataka za koje se ranije smatralo da ih je nemoguće identificirati. Od uvođenja DNK identifikacije 2001. godine laboratorijske su metode, navode, kontinuirano unaprjeđivane, što danas omogućuje izdvajanje genetskog materijala čak i iz izrazito degradiranih skeletnih ostataka.

Iz ICMP-a kažu da uspješna identifikacija ne ovisi samo o kvaliteti DNK izdvojenog iz posmrtnih ostataka. Potrebno je imati i odgovarajuće referentne uzorke krvi članova obitelji, kao i dovoljno visok stupanj srodstva kako bi se podudaranje moglo znanstveno potvrditi.

"Unatoč tehnološkom napretku, pojedini slučajevi i dalje ostaju neriješeni. U nekima je DNK potpuno uništen djelovanjem vatre ili protokom vremena, dok u drugima nema živih srodnika koji bi mogli dati uzorak za usporedbu“, kažu iz ICMP-a.

Spomen kosturnice

U Memorijalnom kompleksu i šehidskom mezarju Memići pokopani su posmrtni ostaci dviju NN žrtava za koje se pretpostavlja da su ubijene na području Zvornika 1992. godine. Jedna je ekshumirana na lokalitetu Zlatne vode još 2000. godine, a druga 2019. na lokalitetu Sejfići.

Iako istražitelji u pojedinim slučajevima, na temelju svjedočenja i drugih operativnih saznanja, gotovo sa sigurnošću znaju kome bi posmrtni ostaci mogli pripadati, bez potvrde DNK analizom identitet se ne može službeno utvrditi.

"Na temelju operativnih informacija često se može pretpostaviti kome posmrtni ostaci pripadaju i s kojeg su područja. Istražitelji znaju tko se nalazio u kućama koje su postale mjesta stradanja ili na drugim mjestima zločina. Međutim, bez znanstvene potvrde identifikacija nije moguća“, kaže Fazlić.

Iz Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih osoba za Detektor navode da ne postoji nijedno NN tijelo koje je pokopano prije utvrđivanja identiteta. Sva NN tijela su, kažu, pohranjena u jednoj od „"pomen-kosturnica“ u Republici Srpskoj.

Pojašnjavaju kako je Vlada Republike Srpske izgradila namjenske objekte, "spomen-kosturnice“ u Banjoj Luci, Istočnom Sarajevu i Nevesinju, u koje se smještaju posmrtni ostaci pronađenih tijela do njihove konačne identifikacije. Ti su objekti u nadležnosti Centra, a smještaj tijela u njima se ne naplaćuje. Iz Centra navode da se sva tijela u tim objektima elektronički evidentiraju i prate te da za svako postoji opsežna dokumentacija. Dodaju da se u kosturnicama nalazi i određeni broj identificiranih tijela koja obitelji nisu preuzele radi konačnog pokopa.

Iz ICMP-a podsjećaju da je tijekom 2024. godine razvijena nova metoda sekvenciranja DNK koja omogućuje analizu znatno većeg broja genetskih biljega iz izrazito degradiranih kostiju. Time su povećane mogućnosti identifikacije čak i preko daljnjih srodnika, što ranije nije bilo moguće.

Navode da je jedan od značajnih projekata bio sustavni pregled stanja neidentificiranih posmrtnih ostataka smještenih u mrtvačnicama i na grobljima, proveden između 2013. i 2018. godine, s ciljem ponovnog pregleda neidentificiranih posmrtnih ostataka ekshumiranih nakon sukoba, koji u to vrijeme nisu mogli biti identificirani.

"Kao rezultat ovog pregleda izvršena je 121 nova identifikacija prethodno neidentificiranih osoba, a također je provedena reasocijacija posmrtnih ostataka 948 osoba koje su već bile identificirane putem analize DNK“, naveli su.

Zaključili su da službena identifikacija posmrtnih ostataka predstavlja pravni postupak koji provode nadležna tijela Bosne i Hercegovine u skladu sa sudskim nalozima, prenosi BIRN.