Splitski sporazum: Kako je "agresor" Hrvatska spriječila pad Bihaća

Splitski sporazum, potpisan 22. srpnja 1995. godine, učvrstio je političku i vojnu suradnju Hrvatske i Bosne i Hercegovine te omogućio djelovanje hrvatskih snaga u BiH.

Sporazum je potpisan 11 dana nakon genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i četiri dana nakon što je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović uputio pismo hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. U pismu je pozvao na vojnu suradnju i upozorio da Bošnjacima prijeti novi masakr u Žepi.

Politički analitičar i kolumnist dr. sc. Ivica Granić ocijenio je da je sporazum imao veliko političko i vojno značenje.

''Naravno da taj sporazum ili deklaracija ima svoje snažno političko i vojno značenje. Političko značenje ogleda se u tome što je učvrstio određeno savezništvo hrvatske i bosanskohercegovačke strane, dao legitimitet prema međunarodnoj zajednici i u konačnici stvorio uvjete za Dayton. Ne vjerujem da bi bez Splitske deklaracije do njega uopće došlo jer je situacija bila vrlo teška. U vojnom smislu značaj je bio nemjerljiv jer je deblokirana bihaćka enklava i došlo je do preokreta na svim bojištima'', kazao je Granić, prenosi RTV HB.

Bihaćka enklava u tom se razdoblju nalazila u potpunom okruženju, dok su srpske snage pripremale operaciju ''Mač'', kojom su je planirale zauzeti. U Hrvatskoj se nalazilo nekoliko stotina tisuća bošnjačkih izbjeglica, a Peti korpus Armije BiH na području Bihaća suočavao se s nedostatkom streljiva.

Zapovjednik bužimske brigade Izet Nanić uoči vojno-redarstvene operacije ''Oluja'' izjavio je da ''njihova sudbina ovisi o sudbini Hrvatske vojske u toj operaciji''.

Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata prof. dr. sc. Ante Nazor naveo je da bi Bihać bez sporazuma i djelovanja hrvatskih snaga doživio sudbinu Srebrenice.

''Da nije bilo tog sporazuma, Bihać bi doživio sudbinu Srebrenice, odnosno, da budem izravniji, da nije bilo hrvatskih snaga, Bihać bi doživio sudbinu Srebrenice. Ovo ne govorim samo kao hrvatski povjesničar, nego su to činjenice koje se mogu vidjeti u dokumentima. Primjerice, i srpski izvori u izvješćima od 31. srpnja o reakcijama na događaje na tom području vrlo jasno navode da je Hrvatska ponovno spasila Bihać'', istaknuo je Nazor.

Izraz ''ponovno'' odnosio se na prvu bihaćku krizu iz prosinca 1994. godine, kojoj je prethodila operacija hrvatskih snaga ''Zima 94''. Doprinos Hrvatske i hrvatskih snaga spašavanju Bihaća tijekom operacije ''Oluja'' i drugih vojnih djelovanja isticali su i bivši američki veleposlanik Peter Galbraith te Mehmet Ali Bayar, savjetnik tadašnjeg turskog predsjednika Süleymana Demirela.

Nazor je naglasio i doprinos Petog korpusa Armije BiH te 101. pukovnije Hrvatskog vijeća obrane.

''Peti korpus Armije BiH, ali i 101. pukovnija HVO-a zaslužuju moje divljenje jer su izdržali nevjerojatnu opsadu, potpuno izolirani 1.261 dan u okruženju srpskih snaga. Izdržali su, ali ne bi mogli izdržati bez pomoći Hrvatske'', rekao je Nazor.

Granić je ocijenio da se politički odnosi Hrvata i Bošnjaka nakon rata razvijaju u drukčijim okolnostima.

''Sve što je službeno Sarajevo izgubilo od Srba permanentno pokušava kompenzirati na račun Hrvata i odatle proizlaze majorizacija i preglasavanje. U politici nema vječnih prijatelja, nego postoje interesi. Svaki novi Komšić, novi Kovačević i svako novo preglasavanje Hrvata u bilo kojoj instituciji, ne samo na mjestu hrvatskog člana Predsjedništva BiH, predstavlja udar na samu Bosnu i Hercegovinu, ali prije svega na interese bošnjačkog naroda'', kazao je Granić.

Splitski sporazum potpisali su predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, predsjednik Vlade Republike BiH Haris Silajdžić i predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak.