Kad gori planina, ostaju ljudi: Tko je branio Proslap od vatre?

Ima trenutaka kada se najbolje vidi kakva je jedna zajednica. Ne onda kada se presijecaju vrpce, drže govori i fotografira pred kamerama. Ne onda kada se nabrajaju projekti i obećava bolja budućnost.

Nego onda kada zagusti.

Jučer i danas zagustilo je na Proslapskoj planini.

Gorjela je planina na površini cc 80 km², a pred vatru su ponovno prvi stali – ljudi.

Obični ljudi.

Ljudi iz Proslapa, ali i iz drugih mjesta širom Rame. Netko je došao s naprtnjačom, netko s lopatom, netko s kanistrom vode, netko svojim vozilom. Netko je ostavio posao, netko kuću, netko obitelj.

Nitko ih nije pitao kojoj stranci pripadaju. Nitko nije pitao iz kojeg su sela. Nitko nije pitao ima li od toga kakve koristi.

Vidjeli su vatru i došli pomoći.

To je Rama kakvu vrijedi čuvati.

Posebno zadivljuje entuzijazam tih ljudi. Umorni, zadimljeni i bez profesionalne opreme, ostajali su na terenu jer su znali da, ako oni odu, vatra neće stati.

I tu počinje ona manje lijepa strana ove priče.

Jer dok zahvaljujemo ljudima, moramo se zapitati kako smo došli u situaciju da njihova dobra volja, hrabrost i improvizacija postanu jedna od glavnih linija obrane od požara.

Gdje je sustav?

Gdje su ljudi, oprema, organizacija i plan djelovanja koji se financiraju javnim novcem upravo zato da budu spremni kada se dogodi ovakva situacija?

Lako je upravljati kada je sve mirno.

Prava vrijednost institucija vidi se kada dođe požar, poplava, snijeg ili neka druga nesreća. Tada građanin mora osjetiti da iza njega postoji organizirana zajednica.

Ne bi smjelo biti obrnuto – da institucije osjećaju sigurnost zato što znaju da će se obični ljudi nekako sami organizirati.

Jer hoće.

Ramski čovjek će doći.

Ponijet će lopatu. Donijet će vodu. Sjesti će u svoj automobil i otići na planinu. Stajat će uz susjeda i kada ga nitko nije pozvao.

Ali upravo zato što imamo takve ljude, ne smijemo njihovu požrtvovnost zloupotrebljavati kao zamjenu za funkcionalan sustav.

Dobrovoljac treba biti pomoć organiziranim službama, a ne njihova zamjena.

I ovo nije pitanje politike u njezinu dnevnom, stranačkom smislu. Ovo je pitanje odgovornosti.

Ako imamo novca za projekte koji se predstavljaju javnosti, mora biti novca i za naprtnjače, pumpe, cisterne, zaštitnu opremu, komunikaciju i obuku ljudi.

Ako postoje funkcije, moraju postojati i odgovornosti.

Ako postoji vlast, onda ona mora postojati i onda kada gori planina.

Što ćemo učiniti prije sljedećeg požara?

Zato bi nakon posljednjeg požara najpogrešnije bilo samo ugasiti posljednji žar, zahvaliti ljudima i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.

Treba sjesti i napraviti ozbiljnu analizu.

Što imamo? Što nemamo? Tko je odgovoran? Tko zapovijeda u trenutku požara? Koliko ljudi možemo okupiti za pola sata? Kakvu opremu imamo? Kako dolazimo do nepristupačnih područja?

I, možda najvažnije, što ćemo napraviti da sljedeći požar ne dočekamo ponovno samo s entuzijazmom građana?

Jer požar na Proslapskoj planini jednom će biti ugašen.

Ali pouka koju nam je ostavio ne bi smjela nestati zajedno s dimom.

Pokazao nam je da Rama još uvijek ima ono što se novcem ne može kupiti – ljude spremne pomoći jedni drugima.

Ljude koji ne čekaju da ih netko pozove.

Ljude kojima je njihova planina, šuma, selo i Rama dovoljno važna da ustanu i krenu kada je teško.

Takvim ljudima dugujemo mnogo više od jednoga „hvala“.

Dugujemo im poštovanje.

Ali dugujemo im i sustav dostojan njihove požrtvovnosti.

Zato svim ljudima iz Proslapa, cijele Rame i malobrojne vatrogasne ekipe koji su sudjelovali u gašenju požara na Proslapskoj planini – iskrena i duboka zahvalnost.

Vi ste ovih dana pokazali da Rama nije samo prostor omeđen planinama.

Rama je zajednica ljudi koji, kada gori susjedovo, znaju da gori i njihovo.

A onima koji obnašaju vlast ostaje jednostavno pitanje:

Ako su obični ljudi znali gdje trebaju biti kada je gorjela Proslapska planina – jesu li to znali i oni koji su za to odgovorni?