Dok sud slaže dokaze, ljudi nose svoju bol: "Najglasnija stvar danas bila je tišina"

Osmi dan suđenja Anisu Kalajdžiću za ubojstvo Aldine Jahić donio je nova vještačenja i detalje iznesene pred Sudom, ali i prizore koji su obilježili atmosferu ispred i unutar sudnice. Dok se pred sudskim vijećem iznose nalazi vještaka i razmatraju okolnosti slučaja, ovaj proces već tjednima nadilazi samo sudnicu te izaziva snažne reakcije javnosti.

Obitelj Jahić i tijekom ovog ročišta imala je podršku građana koji dolaze na suđenje, nose bijele majice i poručuju da Aldina nije zaboravljena. Uz pravne činjenice i dokaze koji se izvode tijekom postupka, postoje i osobni dojmovi ljudi koji prate ovaj proces i koji svaki izlazak iz sudnice doživljavaju na poseban način.

U nastavku donosimo osobni osvrt osobe koja prati suđenje, njezin doživljaj atmosfere, iznesenih dokaza i trenutaka koji su obilježili osmi dan procesa.

Osobni osvrtt prenosimo u cijelosti: 

Postoje dani kada u sudnicu uđeš očekujući odgovore, a izađeš s još više pitanja.

Danas je bio jedan od tih dana.

Ali prije nego što je sve počelo, dogodilo se nešto zbog čega sam na trenutak zaboravila na težinu svega što nas čeka.

Toliko ljudi. Toliko podrške. Toliko vjere da nećemo zaboraviti što se dogodilo i da ćemo stajati uz obitelj koja ovo ne treba prolaziti sama. Svi u bijelim majicama bili smo kao jedno. Došli smo svi s istim ciljem. Za Aldinu. Za pravdu. Za obitelj Jahić.

Bol, ali istodobno toliko lijepe povezanosti i energije koja nas spaja. Novi ljudi. Nova poznanstva.

Svaki put imam tremu pred suđenje, a sada sam, uz tremu, osjetila toliko povezanosti i predivne energije. Zajedništvo.

Iako se svaki put pitam što će biti na ovom suđenju, koja će nova Anisova nebuloza izaći na vidjelo, koji će psihopatski scenarij sada odigrati, ovaj put – tišina.

I pomislila sam kako se neke stvari ipak ne mogu narediti.

Ne možeš čovjeku narediti da osjeti tuđu bol. Ne možeš ga pozvati kao svjedoka da bude čovjek. Ne možeš mu izdati rješenje da ustane iz kreveta, dođe u sudnicu i svojim prisustvom kaže roditeljima djevojke koje više nema:

"Niste sami."

Ljudi su osjetili potrebu biti uz Ibrahima i njegovu obitelj.

A onda pogledam drugu stranu.

Obitelj Kalajdžić – svega troje ljudi.

Nekada broj ljudi govori više od stotinu riječi.

Ali dobro.

Ostavimo simboliku za kraj.

Danas su pred Sudom govorili stručnjaci.

Barutne čestice. Balistika. Pištolj. Cijev. Serijski brojevi. Čahura. Telefon.

Dok su vještaci iznosili svoja mišljenja i nalaze, osjećala sam se kao da govore nekim apstraktnim jezikom koji običnom čovjeku nikako nije poznat. Činjenice koje su iznesene ipak nisu bile apstraktne.

Prema onome što je danas izneseno, pištolj nije bio originalan. Bio je prepravljan. Serijski broj bio je oštećen. Ipak, bio je funkcionalan i moglo se pucati bez ikakvih problema.

Metak je bio skraćivan.

Jedan je ispaljen.

Drugi je ostao u cijevi.

I, kako je danas pojašnjeno – nije bio zaglavljen.

Nije bio kvar. Nije ga nešto "zarobilo". Jednostavno nije ispaljen.

Zanimljivo.

Podsjetimo se, Anis sada sjedi s druge strane zbog navodno metka koji je ostao zaglavljen u trenutku kada je sebi trebao oduzeti život. On je živ samo zato što se metak zaglavio.

Možeš misliti.

I tu smo svi očekivali pitanje onog trenutka kada dobije pravo postavljati pitanja.

Barem jedno.

Ali čovjek nekako očekuje da se pred Sudom, kada se pojavi neslaganje između onoga što je ranije rečeno i onoga što stručni nalaz pokazuje, postavi pitanje.

Međutim… ništa.

Nakon toga dolazi Aldinin mobitel. Analiza njegovih oštećenja.

Crvenkasto-smeđi tragovi.

Tragovi kose.

Oštećenja na poleđini telefona za koja je vještak naveo da su nastala djelovanjem vatrenog oružja.

Ponovno bez pitanja.

Pogotovo kada čovjek očekuje objašnjenje.

Kasnije se govorilo i o otiscima.

Na pištolju nisu pronađeni Anisovi potpuni otisci.

Naravno, stručnjak je objasnio da nepotpuni ili odsutni otisci sami po sebi ne znače automatski ništa. Postoje različite okolnosti zbog kojih tragovi ne moraju ostati onako kako bismo ih mi, laici, zamišljali.

Ponovno bez pitanja. Bez ikakve reakcije. Bez ikakvog komentara.

Nismo znali što očekivati. Koji je sada njegov jadni plan, koji je sada njegov jadni potez.

Posljednja je svjedočila zaposlenica toksikološkog laboratorija koja je analizirala krv.

Prema njezinu svjedočenju, nisu pronađeni alkohol ni opojna sredstva.

Obrana je pokušala osporiti njezino svjedočenje pokušavajući je proglasiti nekompetentnom, degradirajući ono čime se žena bavi.

Sudsko vijeće prigovor nije prihvatilo.

Hvala svima onima koji su mogli ostati kod kuće. Ali nisu.

Odlučili su doći, biti tu i dati podršku.

I zato, koliko god ovaj proces bio težak, koliko god čovjek ponekad izašao iz sudnice s osjećajem da mu je glava puna pitanja, postoji jedna stvar koja mi danas vraća vjeru u ljude.

Nisu svi ravnodušni.

Nisu svi zaboravili.

I nisu svi spremni okrenuti glavu kada tuđa tragedija postane previše teška za gledati.

Tužiteljstvo ima još dva ročišta.

Nakon toga dolazi obrana.

Što su pripremili?

Ne znam.

Kakav će biti njihov pristup?

Ne znam.

Hoće li današnja tišina postati obrazac ili je bila samo jedan neobičan dan?

Nemam odgovor.

I možda je upravo zato najbolje ostaviti vremenu.

Jer sudnica nije mjesto za presuđivanje prije presude.

Ali jest mjesto gdje se pažljivo sluša.

A ja ću slušati. Pamtiti.

I gledati kako se pred Sudom slaže priča od koje, vjerujem, nitko tko je makar jednom zavirio u ovaj proces ne može ostati potpuno ravnodušan.

A do tada…

neka obrana šuti ako misli da tako treba.

Neka strategije ostanu njihove.

Neka pitanja čekaju svoj trenutak.

Jer neke tišine ne znače da je priča završena.

Ponekad samo znače da tek treba čuti što dolazi.

A mi ćemo biti tamo.

U onim redovima.

U bijelim majicama.

Uz Ibrahima i obitelj Jahić.

Jer Aldina se ne može vratiti.

Ali možemo odbiti da je zaboravimo.

Do sljedećeg puta...

  Sve o suđenju pratite OVDJE.