Toliko o slobodi...

Znam novinare kojima su lideri stranaka žiranti za kredite

Vijesti / BiH-EU | 13. 02. 2015. u 09:28 Berislav JURIČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

I medijska sloboda, kako i bezbroj drugih stvari, u Bosni i Hercegovini postoji samo na papiru. Službeni izvještaji Freedom Housea kažu kako je BiH, smještena na 103. mjesto svjetske ljestvice, djelomično medijski slobodna zemlja, ali i da je pala na najnižu razinu u posljednjih deset godina. Reporteri bez granica smjestili su BiH na 66 mjesto.

Druga pak istraživanja pokazuju kako BiH ne mrda smjesta, pa Medijski barometar, predstavljen u Sarajevu, pokazuje kako status slobode izražavanja i medija na ljestvici od jedan do pet, za BiH u 2014. iznosi 2,6 i isti je kao 2011. kada je prvi put mjeren.

Hrabrost nije ni tzv. policijsko-istraživačko novinarstvo, koje smo imali prilike čitati ili gledati u medijima proteklih godina pod oznakom 'skandalozno' ili 'ekskluzivno'''

Instaliranje podobnih

U ovom se izvještaju navodi kako je međunarodna zajednica zaslužna za to da BiH djeluje kao uređena država za slobodu medija te da je u Ustavu zemlje izravno uvršten član 10 Europske konvencije o ljudskim pravima, koji jamči slobodu izražavanja.

Glavna tajnica udruženja BH novinari Borka Rudić kaže kako je sloboda medija u BiH ugrožena na nekoliko razina: na pravnoj, institucionalnoj i profesionalno – novinarskoj razini.

''Na pravnoj razini, sloboda izražavanja se krši kroz postojeće zakone i kroz donošenje novih zakona kao što je ovaj posljednji slučaj sa Zakonom o javnom redu i miru u Republici Srpskoj. Mi imamo problema s primjenom Zakona o komunikacijama i političkim odlukama u vezi s tim zakonom koji se negativno reflektiraju na funkcioniranje RAK-a, institucije od ključne važnosti za reguliranje elektronskih medija. Zakon o javnom servisu na državnoj razini nije do kraja ni proveden u praksi, stalno se krši od samih javnih servisa, dok su istovremeno i zakonodavne vlasti vršile njegovu izmjenu kako bi u Upravni odbor instalirale svoje podobne kandidate a ne kompetentne osobe'', kaže Rudić za Bljesak.info.

Navodi da se Zakon o zaštiti od klevete primjenjuje tako da godišnje sud potpuno nekritički prihvaća po 100 tužbi i donosi presude koje su najčešće u korist tužitelja – javnih osoba a ne zaštite slobode izražavanja.

Na manjak zakonske regulative upozorava se i u Medijskom barometru koji analizira stanje u medijima u 2014. godini i kaže kako je potrebno donošenje zakona o transparentnosti i koncentraciji medijskog vlasništva, te o oglašavanju, kao što je potrebna harmonizacija već donesenih zakona o kleveti i slobodi pristupa informacija na entitetskim razinama s onim na državnoj.

Slobodni i hrabri su manjina

No, postoje i oni, koji misle da slobodu medija ustvari grade sami mediji, odnosno novinari svojim načinom rada.

''Slobodu svaki profesionalac u novinarstvu sam sebi crta, bez granica'', kaže Suzana Stambol, dugogodišnja novinarka i producentica televizije N1.

Mi u biti živimo jednu postratnu, ratnu stvarnost u kojoj, kad se počnete baviti novinarstvom, oko pojedinih tema morate dobro voditi računa kako će vaša zajednica reagirati na to.

''Ne mislim da je sloboda i hrabrost, bar u proteklih 20 godina koliko radim ovaj posao, imala ključnu snagu u ovoj profesiji. Tako da je ona uvijek bila tu gdje je i sada. Slobodni i hrabri novinari su, definitivno, manjina. Sloboda ne znači moći reći bilo što i bilo gdje u medijima, bez argumenata, s onim zasnovanim na rekla-kazala dokazima. Hrabrost nije ni tzv. policijsko-istraživačko novinarstvo, koje smo imali prilike čitati ili gledati u medijima proteklih godina pod oznakom 'skandalozno' ili 'ekskluzivno''', kaže Stambol za Bljesak.info.

Urednik banjalučkog portala Buka, Aleksandar Trifunović navodi kako su novinarstvu ipak najveća prepreka katastrofalan položaj novinarske zajednice.

''Prije svega, imamo ogroman broj novinara, ogromnu ponudu na tržištu što je cijenu rada umanjilo. Ljudi su ugroženi egzistencijalno, pa je očekivati od novinara, koji ima plaću 500 KM, da se bavi temama kao što su višemilijunska korupcija i teški kriminal je zaista nerealno'', rekao je Trifunović za Bljesak.info i dodao kako je i stvarnost u kojoj živimo jedna velika kočnica novinarstvu.

Teme o kojima se ne priča

''Vrlo vam je jasno ako pogledate medije u BiH o kojim temama se uopće ne priča, ne piše, koliko su ustvari, kada pričamo o preprekama, najveće prepreke upravo te bh okolnosti. Mi u biti živimo jednu postratnu, ratnu stvarnost u kojoj, kad se počnete baviti novinarstvom, oko pojedinih tema morate dobro voditi računa kako će vaša zajednica reagirati na to. S obzirom da je reakcija vaše zajednice gotovo očekivana, veliki broj novinara se ne odlučuju uopće baviti određenim temama'', rekao je Trifunović.

Rudić kaže kako su u godinama poslije rata, novinarstvo ili novinari postali sredstvo za rješavanje političkih, nacionalnih, vjerskih ili drugih interesa a često i frustracija pojedinaca koji su bili ili na čelu političkih partija odnosno javnih institucija vlasti.

''Izgubile su se ključne novinarske vrijednosti - istina i rad u interesu građana i javnosti...''

''U tom kontekstu izgubile su se ključne novinarske vrijednosti - istina i rad u interesu građana i javnosti. Slijedom toga, gotovo da se izgubila i novinarska solidarnost i osjećajnost pripadanja novinarskoj profesiji, pripadanja esnafu kao jednom od važnih segmenata profesionalnog identiteta kroz koji je moguće štititi, unapređivati i samo-regulirati novinarstvo kao visoko moralnu i društveno važnu profesiju'', kaže Rudić za Bljesak.info i ističe kako je u daytonskoj BiH potpuno je uništen sustav obrazovanja novinara.

Kaže kako naš obrazovni sustav ''proizvodi'' akademske građane čije znanje i slobodarski profesionalni duh padaju u vodu nakon prvog poziva predsjednika ili nacionalnog lidera u njihov kabinet ili nakon teksta ''prilagođenog'' standardima vlasnika, velikim dijelom i zbog toga što su ih obrazovali neslobodni i nedovoljno obrazovani profesori.

Neznanje i nepismenost

I Stambol ističe kako su neobrazovani novinari u biti najveća prepreka novinarstvu u BiH.

''Prepreka su neznanje, nepismenost, samobitnost, slava, koja ne postoji, samo im to niko nije rekao, teška sujeta, lijenost, podaništvo'', kaže Stambol, ali i ističe kako danas ''kada svatko može biti novinar svatko može smatrati se pozvanim kritizirati, napadati i stavljati ular novinarima oko vrata''.

I sama fizički napadnuta kao novinarka 1996. godine, kaže kako danas napadi na novinare nisu pojedinačni slučaj nego da se radi o čitavom sustavu ili dijelu sustava spojenih posuda.

''Nema opravdanja, bilo kakvog, iako otvoreno ne šutim ako su novinari u krivu, za bilo kakav, bilo kada i bilo gdje napad na novinara, bili verbalni ili fizički. Ti napadi si refleksija antisustava u svakom segmentu bh. društva'', kaže Stambol i ističe da se od godine kada je ona napadnuta do danas malo toga promijenilo i to uglavnom samo na gore.

''I to su ti novinari koji su napadnuti i često se njihova borba tretira kao njihova osobna borba a ne kao borba za pravo javnosti''

Trifunović, koji smatra da su prilično rijetki napadi na novinare, kaže kako to govori o jednoj apsurdnoj situaciji, a to je da imamo ogromne probleme u društvu a da tek mali broj novinara piše o njima.

''I to su ti novinari koji su napadnuti i često se njihova borba tretira kao njihova osobna borba a ne kao borba za pravo javnosti'', ističe Trifunović naglašavajući da je to ono što je poražavajuće.

''Javnost ne shvaća koja je važnost takvog novinarskog posla'', kaže urednik Buke.
I dok svi sugovornici navode kako su prava medija zajamčena samo na papiru, u BiH se o medijskim slobodama brine, kako navodi Medijski barometar, nedovoljan broj aktera: 12 nevladinih organizacija i šest novinarskih udruženja.

Novac u podobnim džepovima

''Slična disproporcija primjetna je i u broju odnosno kvalitetu medijskih kuća. Građanima BiH dostupno je mnoštvo stranih TV kanala, 44 domaća, 140 radiopostaja, četiri novinske agencije, devet privatnih dnevnih novina, više od 100 periodičnih časopisa i oko 80 online medija'', navodi se u spomenutom izvještaju u kojem se pak veliki naglasak stavlja na netransparentnost vlasništva nad medijima.

To, navodi se u izvještaju, uz lošu ekonomsku situaciju, spregu političkih i poslovnih centara s pojedinim medijima, značajno doprinosi eroziji kvalitetnog informiranja, gušenju istraživačkog novinarstva i autocenzuri. Navodi se kako vlade u BiH izdvajaju sredstva za financiranje kako javnih tako i privatnih medija te da je sama procedura davanja javnog novca često netransparentna, a novac odlazi podobnim medijima.

''Politika i mediji imaju jedan uzajamno povezan odnos pa imamo situaciju da sama politika proizvodi nove vrijednosti i samim time političari mogu da odlučuju koji će mediji koje godine dobro poslovati s državom a koji neće'', kaže Trifunović ističući kako ovisnost medija o politici i obrnuto, postoji.

Kaže kako bi mediji i političari trebali ostvarivati što više kontaktirati kako bi vidjeli u kojem se smjeru ovo društvo kreće.

''No, najčešće su ti kontakti zakulisni i najčešće iza njih stoje neki dogovori tako da mediji djelomično snose odgovornost za ovakvu politiku. Ovakvoj politici ne trebaju mediji koji se bore za istinu'', naglašava Trifunović.

Stambol kaže kako su i mediji krivci za neodgovorno ponašanje politike.

Igra gospodara i podanika

''I mediji imaju odgovornost, kao i novinari za položaj u kojem jesu. Jednom mi je jedan političar iskreno rekao: Mi tražimo, pružimo ruku, a vi prihvatite ili ne. Nikada nisam prihvaćala tu 'igru' , koja je zapravo igra gospodara i podanika. Za mene su novinari, oni u manjini, samo produžena ruka javnosti kao njihovih gospodara'', rekla je Stambol za Bljesak.info.

Rudić kaže kako pojedini novinari i sami ''skaču'' u zagrljaj politike, vjerujući kako će tako brže napraviti sjajne novinarske karijere.

''Ne treba zaboraviti kako u velikom broju medija imamo u jednoj osobi i vlasnika i direktora i urednika...''

''Znam novinare kojima su lideri stranaka žiranti za kredite. Ne zato što su im prijatelji već zbog svojih veza s direktorima banaka. Znam kolege kojima su ministri posredovali u renoviranju ili dobivanju stana, koji zimuju i ljetuju zahvaljujući skromnoj 'podršci' ministrovih savjetnika, znam novinara koji nakon intervjua, ponekad i prije, uzima keš od svojih sugovornika'', ističe Rudić.

Izvještaji o slobodi medija u BiH govore kako je autocenzura jedna od najopasnijih prijetnji slobodnom novinarstvu te da joj pribjegavaju privatni mediji iz straha od gubitka oglašivača, ali i javni uslijed bojazni od gubitka pozicija. S druge strane, jedan od najvećih oglašivača je sama država, koja putem javnih poduzeća mnoge medije drži u stanju financijske ovisnosti.

Rudić ističe kako je frustrirajući napad na slobodu medija kroz ponašanja pojedinih vlasnika i urednika, koji, kako tvrdi, mnogo više od političara ruše profesionalno i ljudsko dostojanstvo novinara a time i ugled samih medija u javnosti.

''Ne treba zaboraviti kako u velikom broju medija imamo u jednoj osobi i vlasnika i direktora i urednika, neki od njih su miljenici donatora, drugi domaćih vlasti; uglavnom su veoma glasni zagovornici novinarskih prava i medijskih sloboda, dok istovremeno novinarima isplaćuju minimalce a ostali dio plate u kešu ili bonovima za supermarkete koji se kod njih reklamiraju'', kaže Rudić.

Upozorava kako je vrlo veliki broj onih koji trenutno u BiH krše slobodu izražavanja s trajnim i nesagledivo lošim posljedicama na bh. društvo. A bh. društvo pak, kaže, Rudić gubi i posljednju šansu postati demokratskim društvom čiji građeni mogu konzumirati pravo na slobodu izražavanja u punom kapacitetu.

Kopirati
Drag cursor here to close