Rezultati po tagu: Putujte s nama

Po predaji je prostorija s kadom imala i jedva vidljivu rupicu u zidu, s one strane „izgubljenu“ u ukrasnim šarama, kroz koju je knjaz Miloš uživao u ženskim oblinama – s druge strane se, naime, nalazio ženski dio kupatila.

Šarene se ćiprovački ćilimi, dvostruke vezene pregače i tkanice, Bugari ih zovu kolani, rodopske saije, fute i šukmani, maramice-svilenice, tračke, šopske i dobručke suknjice, muške potur-gaće s gajtanima…

Naš Čapljinac Dejan Aćimović nije malo ime u svijetu sedme umjetnosti, a o Darki Kralju snimio je film i nazvao ga – zar bi trebalo, zar bi moglo ikako drugačije? – „Kralj“! Spomenike za života dobivaju samo kraljevi!

Mirnog i sigurnog pogleda, oglavljen krunom i ogrnut plaštem, car Lazar upire ljevicom u svoju Ravanicu, ali, zlu ne trebalo, s mačem u desnici. Vidjeh još nekoliko Lazarevih spomenika diljem Srbije, ali ovaj je najveći.

Crkva je do 1879. ustvari bila džamija. Ovdje su, kaže predaja, Bugari sve promijenili za jednu noć: srušili su munaru, izbacili sve što je podsjećalo na islam, propustili popa da prođe i obavi blagoslov – i gotovo, eto crkve!

Jedini smiješak vezan za „Petrokemiju“ pojavi se kad se sjetim šaljivog reklamnog slogana odnedavno pokojnog Bore Đ.: „Za vegetaciju između butina – umjetno gnojivo INA Kutina“.

Prestrašeni narod će kulu kasnije nazvati „Srpskom Bastiljom“, a tamnički grč prekratit će joj 1859. knjaz Miloš Obrenović, i to tako oštro da oštrije nije moglo: Kulu spaliti i srušiti!

Najdojmljivije od svega je pismo koje je Botev, svjestan da gotovo sigurno stupa ususret smrti,  s parobroda poslao u Bukurešt, supruzi Veneti, kojoj nije mogao reći kuda odlazi, posinku Dimitru i kćerkici Ivanki.

Slavonski banovac, uz dvostruki križ s dvjema okrunjenim glavama na stražnjoj strani, sprijeda krasi jedna divljačna kuna u trku nalik sprintu Usaina Bolta.

Kad se 1842. preko planine Crni vrh spuštao ka Tešnju, utvrda se fra Ivanu Frani Jukiću ukazala kao „labud žestac kamen“. Kula je, ona glavna, kristal žada s plitkom piritnom kapom nalik preko mjere uštirkanoj beretki.

Nije mit, stvarno je Vranduk bio često boravište bosanskih vladara i najvišeg plemstva. Ugovori, povelje, trgovina, Tvrtko II. Tvrtković, Stjepan Tomaš, vojvoda Ivaniš Dragišić, kolega mu po tituli Stjepan Vukčić Kosača…

„Čelik“ je, pak, nakon slavnih desetljeća u jugoslavenskoj prvoj ligi ispao iz najvišeg bh ranga i umjesto „Zvezde“, „Dinama“, „Hajduka“ ili „Partizana“, ugošćuje „Gradinu“ iz Srebrenika, „Gornji Rahić“ i tešanjski TOŠK.

Muškarac je, dakako, domaći, „galeb“, djevojka je strankinja. Ostalo onda nema potrebe objašnjavati. Jedna dojka joj se – to ja tako da ispadnem fin – poput Julijine u Veroni, izlizala od dodira prolaznika i postala zlatna.

Na najvišoj točki tvrđave zastave BiH i Republike Srpske u centimetar iste veličine, pri dnu spojene i „ankerisane“ čeličnom kopčom, da ih vjetar ne odnese. Obostrana i čista ljubav :) Ako je i platonska, ništa zato :)

Svečeve kosti, zajedno s posudicom u kojoj je njegova osušena krv, na dar je, od pape Pija VI., 1790. godine dobio makarski kanonik provikar Ivan Josip Pavlović. Kosti i posudica će 1831. biti „spakovane“ u svečev oltar.

Samostan je, kažu povjesničari, utemeljen 1616. godine, a prva, sigurno manja crkva podignuta četiri godine kasnije, i to od hercegovačkih franjevaca izbjeglih nakon turskog uništenja samostana u Mostaru.

Samostan su, nekad u 15. stoljeću, utemeljili augustinci pustinjaci. Oni su nakon pada Bosne, 1463., „nestali“, a pet godina kasnije naslijedili su ih franjevci Bosne Srebrene, vjerojatno iz samostana u Ljubuškom.

Narod je, mada prije kakav gorljivi fratar ili lokalpatriotski zanesenjak, onog domaćeg nazvao Ljubomirom, djevojku Anđelijom, a siroti Turčin ostao je bezimen. Tako se oni bore za djevojčinu naklonost i Kostanić pogiba.

Mene nešto uzelo, kao da mi je nevidljiv neko ubrizgao deset puta više adrenalina od normale, pa se pentram i verem po uskim rubovima vanjskih zidova k’o budalasti Andrićev Ćorkan po korkaluku zaleđene višegradske ćuprije.

Mila se u cik zore s bakljom u ruci iskrala iz šatora, neprimjetno se uvukla u skladište baruta i zapalila ga. Eksplozija ju je, naravno, ubila, ali je na ahiret poslala i bezbrojne vojnike, kao i samog Ahmed-pašu.

Dr. Mate Granić, dr. Ivo Josipović, dr. Jure Radić... Siguran sam da u Hrvatskoj nema ovako malog mjesta koje je iznjedrilo toliko visokih političara! Mora da su ovdašnji ljudi pametni vodom.

Ferdinand I., koji je inače 1893., nakon vjenčanja s Talijankom Marijom Lujzom iz kuće Burbon-Parma, dio medenog mjeseca upotpunio i jednodnevnim neplanskim posjetom Mostaru, „kriv“ je što je ovaj putopis ipak grčki.

Naravno da je vladika ovdje glavna „zvijezda“ i da usitno i ugusto izrezbareni kivot s njegovim posmrtnim ostacima – uzalud im žitija puna podviga i čuda, mučeničke smrti, crkve i oltari – zasjenjuje sve svetitelje na ikonostasu, stupovima i zidovima