Zaboravio svoju bol zbog drugih

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon 143 dana trčanja, morao je odustati. Više nije mogao. Iza njega su ostale dvije trećine puta. Zamišljenje rute od Zapada na Istok Kanade. I činilo se kako u pojedinim trenucima ništa ne može zaustaviti Terryja Foxa. Ni činjenica da nema jednu nogu, ni bolovi, ni umor, ništa. Ili je ipak nešto moglo. I upravo se to dogodilo. Karcinom kostiju s kojim se borio čitavu svoju mladost je prešao na pluća. Tu više nije bilo spasa. Završio je u bolnici, ne zadugo.

Terry Fox je preminuo 28. lipnja 1981. u 4.35 ujutro. Iza sebe je ostavio 25 milijuna kanadaskih dolara sakupljenih u nevjerojatnoj misiji, nemogućoj koja se samo Terryju činila kao nešto moguće, kao nešto što on jednostavno mora napraviti. Bez obzira na sve. I uspio je. Jer toliko godina poslije i danas se u cijelom svjetu organiziraju utrke pod sloganom "Terry Fox Run" kroz koje se prikuplja potreban novac za istraživanja i liječenje osoba oboljelih od karcinoma.

Veliki sportaš

Terry Fox je bio strastveni sportaš, čovjek koji se jednostavno rodio nadaren za sve sportove kojih se uhvati. Košarka je bila na prvom mjestu, ali su onda vremenom dolazili američki fudbal, atletika, baseball. U svakom je želio biti najbolji, ali su nekako izdvojili košarka i atletika. Košarku je ostavio jer je jednostavno bio prenizak (150 cm), pa je onda na nagovor trenera prešao u atletiku. Na kraju je u četvrtom razredu Srednje škole Terry je proglašen sportašem godine svoje škole. Otišao je na sveučilište, studij za fizioterapeuta. Sve je ukazivalo na jednu veliku sportsku karijeru, a onda se dogodilo nešto što se može dogoditi bilo kome i što se dogodilo mnogima. Trenutak dekoncetracije, jedan pogled sa strane i njegov automobil se zabio u kamion ispred.

Bol u koljenu 

Na prvu, Terry je prošao odlično. Automobil je bio uništen, on je tek osjetio manju bol u koljenu. Bio je studeni mjesec, godina 1976. Iako je bol postajala sve jača, Terry je uporno ignorirao. Jer nije želio zapostaviti trčanje, treninge u košarci. Na kraju je par mjeseci kasnije odlučio otići u bolnicu. Prvi odlasci su se obično završavali tabletama za bolove. Ožujak 1977. godine, Terry se vratio s treninga, bolovi su bili sve jači. Posjetio je porodičnog ljekara koji je sumnjao da je njegova ozljeda ozbiljnija od problema sa hrskavicom, kako ga je Terry predstavljao.

Terry i njegov otac Rolly su otišli u bolnicu Royal Columbia u New Westminsteru, gdje ih je primio ortopedski kirurg. Urađeni su dodatni snimci i liječnik je počeo sumnjati. Znate kako to ide. Počeo je sumnjati u ono najgore. Karcinom kostiju koji obično počinje u koljenu. Situacija je već tada bila kritična da izlaza jednostavno nije bilo. Morala se raditi amputacija noge. I to nije bilo sve. Morao je na kemoterapije, šanse za preživljavanje bile su 50-50. Fox je narednih nekoliko dana proveo okružen najdražima. Terri Fleming, Foxov košarkaški trener iz srednje škole, donosi mu časopis "Runner's World" sa tekstom o amputircu Dicku Traumu, koji je trčao New York City maraton. Sljedećeg jutra Fox je pokazao članak svojoj medicinskoj sestri i rekao joj: "Jednog dana ću i ja napravim tako nešto."

Imao je samo 18 godina

Terry je imao samo 18 godina kada je ostao bez noge. Tragedija, ogromna, nevjerojatna. Ali on je nastavio da se bori dalje, da spriječi širenje karcinoma. Kada je Terryju dijagnosticiran on nije znao o čemu se radi. Jer do tada zdravi svestrani sportaš nije niti razmišljao o tim stvarima, riječ karcinom je bila poprilično daleko. Sam Terry je u početku bio samosvjestan zbog svoje operacije i amputacije.

Imao je svoju viziju

Trebalo mu je neko vrijeme da se osjeti toliko slobodno i udobno, da jednostavno može pokazati svoju protezu. Koju je dobio nekoliko tjedana nakon operacije. Pored fizioterapije, Fox je započeo 16-mjesečni program kemoterapije. Svake tri tjedna je posjećivao kliniku radi liječenja. Lijekovi su mu izazvali neke ne tako velike nuspojave, uključujući mučninu i opadanje kose. Ali uprkos svojoj patnji, osećao se srećnim u poređenju sa onima što je viđao na klinici, ljude koji umiru. Iako je i on sam trebao pomoć, Terry je sa svakim izlaskom iz bolnice, sa kemoterapije, razmišljao o tome kako pomoći tim ljudima.

" Upisao je kineziologiju na Sveučilištu Simon Fraser. Još mi je pred očima ista slika, sjedi za kuhinjskim stolom i po cijele dane uči. Gutao je medicinske časopise. Znanstvenici su "vrištali" da im nedostaje novca za istraživanja o raku. Na koledžu je nastavio igrati košarku. Ovaj put u invalidskim kolicima. I počeo je trenirati.
Ili bi se to prije moglo nazvati skakutanjem na jednoj nozi. Odlazio je na obližnju planinu Burnaby i uspinjao se u kolicima, da nabije snagu. Sam. Nije htio da ga itko gleda", ispričala je njegova sestra prilikom jednog dolaska u Hrvatsku. Ne jednu od manifestacija "Terry Fox Run". Terry je u tom periodu samo razmišljao o jednom. Maratonu nade. Kako bi prikupio potrebna sredstva svim onim ljudima koje nije zaboravio.

Prije toga je odradio jedan maraton. Klasični maraton koji je završio posljednji. Nakon toga je pala odluka. Terry Fox ide trčati po cijeloj Kanadi.Njegov cilj bio je prikupiti dolar za svakog od 24 milijuna stanovnika Kanade kako bi se sakupila sredstva za istraživanje opake bolesti.

Maraton nade

12. travnja 1980. godine Terry je umočio nogu u Atlantski ocean te je napunio dvije boce morem, jednu je mislio zadržati sebi za suvenir a drugu je planirao izliti u Tihi ocean na cilju, te je krenuo na "Maraton nade", kako je nazvao svoj pohod. U početku je bilo skepse, malo zainteresiranih, a onda se se stvari nekako počele mijenjati. Terryjeva misija će u jednom trenutku privući Isadorea Sharpa, osnivač i vlasnik Four Seasons Hotel and Resorts, koji je i sam izgubio sina od karcinoma.

Sharp je odlučio dva dolara za svaku pretrčanu milju te je nagovorio i 1.000 svojih poslovnih partnera da učine isto. Od tog trenutka sve se okrenulo. Mediji, novinari, ljudi u gradovima kroz koje je prolazio Terry su izlazili, pozdravljali ga, davali podršku. Terry je bio velika zvijezda. Prolazio je Fox po 42 kilometra dnevno, prije nego što će nedaleko od Tunder Baya stati.

Bolest je bila jača

Bol u plućima, kašalj bili su sve jači, nemogući i za jednog takvog borca kao što je Terry. Prebačen je u bolnicu, tamo je dan poslije sazvao presicu i šokirao medije i novinare. Karcinom je zahvatio pluća, nakon 143 dana i pretrčanih 5.373 kilometra priča je završena.

Nije dozvolio nikome da nastavi maraton umjesto njega. Sakupio je 1,7 milijuna. Nažalost kada je u drugoj polovini lipnja 1981. godine, Terry pao u komu spasa nije bilo. devet dana kasnije, mjesec dana prije svog 23. rođendana, Terry je posljednji put sklopio oči.

Obraćajući se Donjem domu tog dana, premijer Trudeau rekao je:
"Vrlo rijetko se u životu jedne nacije dogodi da hrabri duh jedne osobe ujedini sve ljude u proslavi svog života i u žalosti zbog svoje smrti. U ime svih Kanađana, Trudeau je izrazio, duboku zahvalnost za dar koji je Terry dao svima, dar njegove vlastite bezgranične hrabrosti i nade."

Terry Fox Run

Tek nakon njegove smrti Kanađani su postali svjesni svega što je u svoje vrijeme napravio Terry Fox. Uslijedila su mnoga priznanja, imenovanja, na kraju je 2004. godine, proglašen drugi najvećim Kanađaninom svih vremena. Škole, zgrade i parkovi širom Kanade imenovani su u Foxovu čast. Isadore Sharp je godinama poslije pokrenuo Terry Fox utrku koja se trči širom svijeta. Godine 1988. osnovana je Terry Fox Zaklada. Majka Betty i otac Rolly godinama su bili vrlo aktivni u Zakladi.

" Terry je bio običan klinac iz Kanade koji vlastitu životnu nevolju nije mogao pasivno promatrati. Zahvaljujući njegovom ludom snu, u 30 godina prikupljeno je 540 milijuna kanadskih dolara za istraživanja. Od toga 65 milijuna u inozemstvu, sve ostalo u Kanadi" rekla je sestra Judith.

Zaboravo svoju bol

Terry nije završio svoj maraton nade, ali se na kraju pokazalo da je napravio strašnu puno. Kao da je istrčao dva - tri velika. Njegova ostavština je ogromna. Baš kao što je bila njegova želja da pomogne bilo kome drugome. Imao je nevjerojatnu volju i prije nego što je krenuo trčati maraton. U pripremama je prešao
5000 kilometara, na treningu je iskusio sve: udlage potkoljenice, plikove, stalne izazove krvarenja iz batrljka. Naučio je da istraje i ostavi bol po strani. Mislio je na one koje je ostavio u bolnici koji nisu mogli ugasiti bol ako su htjeli, dok je on mogao.