Robert Kubica ima 40 godina i još uvijek je aktivan u svijetu automobilizma. Sa svojom ekipom Orlen Team AO osvojio je naslov prvaka u Europskoj Le Mans seriji, klasa LMP2. Posljednje tri godine Kubica je upravo aktivan upravo u "ovoj" seriji. Nekada je bio sjajni mladi perspektivni vozač Formule 1, čovjek od kojeg su se očekivale velike stvari, s prijateljem Fernandom Alonsom trebao je i 2012. prijeći u Ferrari.
Onda se dogodila velika nesreća, zamalo s tragičnim posljedicima. Na reliju Ronde di Andora, u blizini Genoe, Poljak je doživio tešku nesreću.
Sada je Kubica, na podcastu Gurulandia, odlučio otvoriti dušu i progovoriti o svemu što se dogodilo i stvarima koje su uslijedile u njegovoj karijeri. Počevši od toga zašto je uopće prihvatio poziv i sudjelovao na tom testiranju.
"Bio sam siguran da će mi to svakako koristiti ako se budem mogao prilagoditi tom stilu vožnje. Ako počne padati kiša i imate glatke gume, osjećaj koji imate od utrke u reliju je neprocjenjiv. Kad počne padati kiša u F1 odmah daju crvenu zastavu, dok na reliju Monte Carlo ako izađete na stazu sa suhim gumama i počne padati snijeg, morate se sami snaći i završiti etapu - prisjetio se.
Osvrnuo se Kubica zatim na samu nesreću, nakon koje je iz svog vozila evakuiran u medicinski centar Santa Corona u Pietra Ligureu.
"Zapravo se ne sjećam puno toga jer sam dugo bio u komi. U bolnicu sam stigao s litrom i pol krvi, a ljudsko tijelo ima šest-sedam. Desna strana tijela mi je bila sva uništena. Imao sam 42 prijeloma i sve mi je bilo polomljeno, od nožnog prsta do lakta" otkrio je Robert.
Za Kubicu je potom uslijedio težak i mukotrpan oporavak, nakon kojeg ništa nije bilo isto.
"Ja sam čovjek. Šest-sedam mjeseci izgubio sam svaki osjećaj i nisam mogao ništa pomaknuti. Pokušao sam pomaknuti prst, ali nisam mogao, a to je bio osjećaj koji mogu razumjeti samo oni koji su to doživjeli. Onog dana kad sam to postigao, osjetio sam apsurdnu radost.
Nije Kubica u potpunosti potonuo, štoviše, čak se i vratio utrkivanju u Formulu 1, i to s Williamsom, iako nije bio toliko konkurentan kao prije.
"Rana nakon nesreće se najlakše ponovno otvori. U svijetu u kojem živimo lakše je sve pustiti, ali ja sam zbog nesreće otišao iz jedne krajnosti u drugu. Nitko ne može zamisliti koliko sam bio drugačiji prije 2011. godine. Ono što sam doživio nije utjecalo samo na sportski aspekt, već i na moj svakodnevni život . Bio je to težak udarac, koji je trajao mnogo godina. Ne sjećam se ni kako sam prije vozio. Nema veze, takav je život i tako je bilo", zaključio je Poljak.
