VIDEO I Refik Ahmetović: Tog dana sam mogao ubiti Bobana

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sezona je bila takva, sve ono što se dešavalo u državi, preslikavalo se na sportske terene. Kako je to izgledalo te sezone 1989/90 potvrđuje činjenica da je prvenstvo i zvanični poredak na tabeli kompletiran tjedan dana prije početka nove, posljednje sezone... Prekidi utakmica su postali normalna stvar, nacionalizam je već tada postao "normalna" pojava na stadionima.

Bilo je pitanje na kojoj utakmici, na kojem stadionu će kulminirati. Dogodilo se to na Maksimiru 13. svibnja 1990. godine. Jedan od onih koji su te nerede "obilježili" na određeni način je i policajac ili kako se to tada zvalo milicioner Refik Ahmetović.  Koji se u tom sukobio s Zvonimirom Bobanom, "zlatnim Čileancom", mladom zvijezdu koja bi nakon Italije i Svjetskog prvenstva mogla i trebala napraviti veliki transfer.

Refik je tri godine bio na dužnosti u policijskoj stanici Dubrava u Zagrebu. Refik je te nedjelje trebao biti slobodan, ali je dobio poziv da se javi u stanicu, jer se na utakmicu koja se to popodne treba igrati na stadionu Maksimir, između Dinama i Crvene Zvezde, sprema velika grupa navijača iz Beograda te da će se vjerojatno sukobiti s domaćim Bad Blue Boysima. Iako ni danas to mnogi neće priznati, već danima ranije su neki znali kako to neće biti obična na Maksimiru.

"Znali smo da će biti incidenata, ali nitko nije ni slutio da će oni toliko eskalirati. Sve je počelo rano ujutro, kada je oko tri hiljade navijača Zvezde, sa Željkom Ražnatovićem Arkanom na čelu, stiglo u Zagreb. Odmah su po dolasku počeli provocirati, lupati izloge po ulicama i morali smo ih već oko osam sati ujutro smjestiti na stadion. Mislim da se tog dana ništa nije dešavalo spontano.
Tada sam to tako gledao, ali sam poslije shvatio da su svi bili organizirani. Na stadionu su bile gomile kamenja, dan kasnije su ljudi skupili puna dva kamiona kamenica s terena", ispričao je jednom prilikom Ahmetović.

U kaosu koji nastaje situaciju je bilo nemoguće kontrolirati. Većina igrača se povukla sa zagrijavanje u svlačionice, međutim na terenu su ostali Zvonimir Boban, Vjekoslav Škrinjar, dok je za igračima trčao i pokojni Josip Kuže tada trener Dinamu, bojeći se i neke veće tragedije.

Ne znam kako, ali u tom je trenutku jedan Dinamov navijač krenuo prema mom kolegi s metalnom kantom u ruci, namjeravajući da ga njome udari i nabije mu je na glavu. Krenuo sam prema njemu, kako bih mu spasio život. Navijača sam uhvatio za rame, oteo mu kantu, bacio je i udario sam ga nekoliko puta palicom po ramenu", prisjećao se Refik. Nije znao da je i taj navijač obiteljski povezan s Bobanom.

"Boban mi je prišao i pitao me što to radim, što radim na terenu. Ja sam njega pitao što on radi tu, iako sam znao da im je trener naredio da se povuku u svlačionicu. On je ostao, s tri-četiri svoja suigrača, svi su se ostali već povukli. Krenuo sam prema njemu, no on je bio brži. Vidio sam na njegovom licu da se želi mlatiti sa mnom. Udario sam ga palicom po preponi. On se odmakao od mene i pokušao me udariti po rebrima. U tom je trenutku moj kolega njega palicom udario po laktu.

Tada je Boban mene udario po ruci, ispao mi je šljem iz ruke i ja sam krenuo da ga podignem s travnjaka. Kada sam se sagnuo, vidio sam Bobana u zraku, sastavljenih koljena. Udario me nogama po ramenu i odgurnuo rukama. Njegova je sreća da nisam bio teže ozlijeđen, svašta bi se s njim desilo, možda bih čak i pucao na njega.

Kuže je tu odigrao glavnu ulogu. I danas tvrdim da bih ga ubio, samo da nije bilo Kužea. Da se samo vratio, ja bih njega ubio. Kolege su mi tada vikale da pucam u Bobana", pričao je puno puta Ahmetović.

Nakon Maksimira Boban nije otišao na Svjetsko prvenstvo, a bliski susret Zvonimira i Refika dogodio se nekoliko dana kasnije u nekom kafiću.

"Dva-tri dana nakon svega, sreli smo se u jednom kafiću u blizini Maksimira. Moram priznati da su me tada kolege nagovarale da ga negdje presretnemo i isprebijamo, ali ja to nisam htio. Da sam htio ga pretuku, oni bi to i učinili. Nisam htio, što je bilo, bilo je, mada baš tih dana meni nije bilo prijatno u Zagrebu. Na kraju sam morao napustiti Zagreb i otišao sam u Zvornik," zaključio je priču Ahmetović.