Tri desetljeća čekanja: Ćirina zanesenost, Čačićeva tvrdoglavost i muška suza za kraj

Neke dugove nogomet vraća brzo. Neke godinama ostavlja otvorenima. U bilježnici hrvatskih dužnika Portugal je i dalje ostao nezaključenog računa.

Koliko god pobjeda da su Vatreni skupili protiv najvećih svjetskih reprezentacija, Portugal je ostao ona reprezentacija koja im je izmicala uvijek kada je bilo potrebno napraviti nešto više.

U službenim utakmicama Hrvatska još nema niti jednu pobjedu, ukupno gledajući ima jednu. Istina, ta jedna pobjeda u statistici stigla je nakon prijateljskog dvoboja 2024. godine, ali ruku na srce, sjećat ćemo je se samo kao pokušaj razbijanja negativne tradicije s Portugalcima.

Kada god je bilo za prolaz, za bodove, za nešto više, Portugal je slavio.

Kad se Ćiro malo zaigrao

Povijest hrvatsko-portugalskih obračuna započela je na Europskom prvenstvu 1996. godine slavljem Portugalaca 3:0. Hrvatska je prije tog zadnjeg kola imala šest bodova, a Portugal je imao četiri i onda na scenu stupa osebujni i legendarni Miroslav Ćiro Blažević, koji snosi veliki dio odgovornosti za taj poraz.

Na teren je izveo prošarani sastav kako bi Portugalcima "olakšao" posao do tri boda protiv Hrvatske, a sebi i svojoj ekipi osigurao dvoboj s Nijemcima u četvrtfinalu Europskog prvenstva. Smatrao je da Hrvatskoj "Elf" paše više od Čeha, a nije krio ni osobne simpatije prema zamisli da izabere protivnika u četvrtfinalu.

Hrvatska je izgubila od Portugala, izgubila je i od Njemačke, ali za ovu priču je bitniji taj poraz od Portugalaca kojeg je Ćiro svjesno izabrao ne sluteći kako će Hrvatska godinama plaćati cijenu tog odabira.

Foto: HNS / Hrvatska-Portugal EURO 1996.

Kad Čačić nije htio mijenjati

Dvadeset godina su Vatreni čekali na ponovni susret s Portugalcima na nekom velikom natjecanju. Dogodilo se to u Lensu 2016. godine, u osmini finala Europskog prvenstva, a u međuvremenu su predali oružje u dvije prijateljske utakmice (2:0 i 1:0).

To je ono Europsko prvenstvo u kojem je Hrvatska bila podijeljena na sjever i jug, na jedne koji žele da pobijedi i na druge koji žele da izgubi. Predvodio ju je Ante Čačić, izbornik koji je bio na glasu kao čovjek Zdravka Mamića što je dodatno produbljivalo tenzije, a kulminacija je stigla prekidom utakmice protiv Češke (2:2).

No, da se vratimo nogometnim temama. Bio je to jedan od najbolnijih poraza reprezentacije Hrvatske na velikim natjecanjima. Stigao je u 117. minuti pogotkom Ricarda Quaresme, a dojam je bio kako su Vatreni bili bliži prolasku. Dosta toga se nakon te utakmice spočitavalo i izborniku Čačiću, prije svega prekasno pravljenje izmjena, ponajviše uvođenje Marka Pjace tek u 110. minuti. Kako god, portugalski kompleks te godine postao je ozbiljna dijagnoza u redovima Vatrenih.

Foto: Clive Mason/Getty Images / Ricardo Quaresma

I u Ligi Nacija omjer Hrvatske s Portugalcima je negativan. Tri poraza i jedan remi koji bi mogao najaviti neke vedrije dane za Modrića i društvo protiv Ronaldove družine, a između toga se smjestila i ta pobjeda u prijateljskom susretu (2:1), kao dokaz da se može – a može se sigurno.

Kad sam bio mlad

Nema boljeg mjesta za naplatiti Portugalcima dugove nego nokaut faza Svjetskog prvenstva. Portugalci ne briljiraju na ovom Mundijalu. Dobro, možemo to pripisati i tempiranju forme jer ekipa koja u svojim redovima ima igrače poput Nuna Mendesa, Joaoa Cancela, Brune Fernandesa, Bernarda Silve, Vitinhe, Leaoa, Ronalda i s vrhunskom kvalitetom na svakoj poziciji, ne može podbacivati iz utakmice u utakmicu.

Najveći teret Portugalaca za mnoge je upravo Cristiano Ronaldo. I dok je Roberto Martinez svakom igraču do sada uskratio ili podario nešto minuta, Ronaldo na svom kontu ima maksimalnu minutažu iz ove tri utakmice što i domaći mediji smatraju određenom zaštitom ovog, sada već, veterana.

Poznavajući Ronaldov ego, on se sigurno neće povući sam iz ekipe, a izbornik Martinez očigledno nema namjeru to napraviti sam. Ipak, kada se uzme Ronaldova statistika i kakav je to zapravo stroj za golove, najveća greška bilo kojeg protivnika, pa tako i Hrvatske, bila bi ga podcijeniti, a da se biologija može iskoristiti protiv njega – definitivno može.

S druge strane, nije ni da glavne konce igre Vatrenih vuku baš mladići. Tu su Baturina, Sučić, Stanišić, Gvardiol, ali one glavne poteze prave noge Luke Modrića i Ivana Perišića. Protiv Gane je izgledalo bolje nego protiv Engleske i Paname, ali i dalje s velikim prostorom za napredak.

Kad zora pukne

U više navrata smo spominjali kako je Hrvatska suverena u nokaut fazi. Prošla je kroz mnogo različitih situacija, vrhova i ponora, produžetaka i raspucavanja, pa joj ne bi trebao biti problem preuzeti ulogu nominalno slabije ekipe u ovoj utakmici.

Sigurno da ni Roberto Martinez nije baš sretan što na prvoj eliminacijskoj prepreci  vidi kockaste dresove, stoga možemo očekivati utakmicu u kojoj ne bi bilo čudno da se do raspleta dođe nekad kasno, pred zoru.

Kad odu svi jarani

Vrijeme je neumoljivo. Ne pita za Zlatne lopte, rekorde, medalje ni za trenutke zbog kojih su milijuni ustajali sa svojih sjedala. Dođe po svakoga, pa i po najveće.

Koliko god se trudili gledati samo utakmicu, ovoga puta bit će teško ne razmišljati o svemu onome što dolazi poslije posljednjeg sučevog zvižduka.

Hrvatska i Portugal igraju za osminu finala Svjetskog prvenstva, ali za jednog čovjeka ta će večer značiti i kraj sna koji je trajao desetljećima. Ako ispadne Hrvatska, možda ćemo posljednji put gledati Luku Modrića na najvećoj nogometnoj pozornici. Ako ispadne Portugal, isto bi moglo vrijediti za Cristiana Ronalda.

Dvojica igrača koja su obilježila jednu eru, osvojila gotovo sve što se moglo osvojiti i ostavila neizbrisiv trag u povijesti nogometa, sada stoje jedan nasuprot drugome. I samo će jedan nastaviti dalje.

Foto: Arhiva / Ronaldo i Modrić

A sudbina voli velike priče, pa je Hrvatskoj na put stavila baš reprezentaciju koju nikada nije pobijedila u službenoj utakmici. Nema boljeg mjesta za ispisivanje povijesti od Svjetskog prvenstva. I nema većeg uloga od onoga kada pobjeda znači nastavak sna, a poraz kraj jedne veličanstvene karijere.

Ostale su uspomene na bolne poraze, posebno onaj iz osmine finala Eura 2016., i osjećaj da je ostao dug koji još nije naplaćen.

Možda baš zato ova utakmica djeluje drugačije od svih dosadašnjih. Ne samo zbog osmine finala. Nego zbog osjećaja da će, kada sve završi, jedan veliki nogometni put doći do svog kraja.