"Tisuću generacija" pamtit će Dalićevu Hrvatsku
Danas je završila era Zlatka Dalića. Otišao je najuspješniji izbornik u povijesti hrvatskog nogometa. Čovjek koji nije promijenio samo rezultate reprezentacije, nego i način na koji smo počeli gledati sami sebe.
Možda bi više simbolike nosilo da je ta odluka javno objavljena u utorak, točno osam godina nakon velike pobjede nad Rusijom u četvrtini finala Svjetskog prvenstva, ali i ovako, nakon nepunih devet godina nošenja najvećeg tereta hrvatskoga nogometa, emocija neće nedostajati.
U zemlji s četiri milijuna izbornika, onaj jedan, koji jedini to i jeste, obično je meta najvećih kritika i spočitavanja. Ni Zlatko Dalić nije bio lišen tih otrovnih strijelica, ali dostojanstveno se nosio s njima.
Postao je simbol jedne generacije, jednog vremena i jedne priče koja je srcem i bezrezervnom odanošću snovima i idealima nadvladala okolnosti i stigla do vrha.
"Za Hrvatsku, ako treba, i pješice..."
Kada je u listopadu 2017. godine preuzeo reprezentaciju nakon smjene Ante Čačića, Hrvatska nije bila na vrhuncu. Bila je pod pritiskom, uzdrmana lošom atmosferom i na korak od propuštanja Svjetskog prvenstva u Rusiji. Mnogi su tada postavljali pitanje ima li dovoljno iskustva za tako veliku funkciju.
Malo je tko mogao pretpostaviti da će upravo taj samozatajni trener iz Livna nekoliko godina kasnije postati simbol najuspješnijeg razdoblja hrvatske reprezentacije.
Njegova prva utakmica bila je gostovanje u Kijevu protiv Ukrajine. Hrvatska je morala pobijediti kako bi ostala u igri za Svjetsko prvenstvo. Pobijedila je, a Dalić je nakon utakmice i dalje ostajao prizeman, govorio kako nema ugovor i da je on svoj zadatak odradio – kao vojnik reprezentacije, pješice ako treba.
Međutim, iluzorno je bilo za očekivati da mu Hrvatski nogometni savez neće pružiti priliku da povede reprezentaciju u baraž protiv Grčke i u borbu za Svjetsko prvenstvo. Grčka je riješena već u prvoj utakmici visokom pobjedom od 4:1 i Dalić je mogao napokon uzeti vremena da složi reprezentaciju po svom guštu.
Bajkovita Rusija
Rusija 2018. zauvijek će ostati najveća bajka hrvatskog sporta.
Pobjeda protiv Nigerije otvorila je vrata, veličanstvenih 3:0 protiv Argentine pokazalo je svijetu da Hrvatska ne dolazi samo sudjelovati, Island je potvrđen kao još jedna prepreka koja je preskočena bez kalkulacija, a onda su stigle utakmice koje će živjeti dok god bude hrvatskog nogometa.
Danska nakon jedanaesteraca. Rusija u Sočiju nakon još jedne drame. Engleska nakon produžetaka u polufinalu. Tri iscrpljujuće utakmice, tri demonstracije karaktera.
Finale protiv Francuske završilo je porazom 4:2, ali nitko u Hrvatskoj nije osjećao gorčinu. Naprotiv.
Tisuću generacija noćas ne spava
Doček srebrnih u Zagrebu postao je jedan od najvećih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti. Pola milijuna ljudi na ulici, sati vožnje do trga Bana Jelačića i dan u kojem su Dujmićevi i Tutićevi stihovi oživjeli – tisuće generacija tu noć nije spavalo.
Odjekivala je "Moja domovina" Zagrebom, Hrvatskom, svim gradovima i mjestima u kojima žive Hrvati. Narodu je vraćena vjera u svoju domovinu, narod je ponovno počeo sanjati velike snove i nije se bojao izaći iz uloge autsajdera - kako u životu, tako i na terenu.
Tih mjeseci sve je bilo lakše i ljepše. Reprezentacija je pokazala koliko je Hrvatska hrabra i prkosna, koliko može i koliko ju se treba voljeti, taman onda kad se činilo da nas kolektivno treba razbuditi na tom području.
Smjena generacije i nova medalja
Nakon velikog uspjeha pred Dalićem je bio težak zadatak – napraviti smjenu generacija, a pri tom ostati konkurentan najboljima. Odlazili su Mandžukić, Subašić, Rakitić, Ćorluka…, godine su sustizale Perišića i Modrića, a Hrvatska je trebala pronaći novu energiju.
I pronašla ju je.
Na Svjetskom prvenstvu u Katru 2022. Hrvatska je ponovno oduševila svijet. Iz skupine je prošla ispred Belgije, u osmini finala izbacila Japan nakon jedanaesteraca, u četvrtfinalu šokirala moćni Brazil, ponovno nakon jedanaesteraca, a zaustavljena je tek u polufinalu protiv kasnijeg svjetskog prvaka Argentine. U utakmici za treće mjesto savladan je Maroko i osvojena bronca.
Dvije svjetske medalje u razmaku od četiri godine ne mogu biti slučajnost. One su potvrda kvalitete, kontinuiteta i izbornika koji je znao izvući maksimum iz onoga što ima.
U njegovu mandatu Hrvatska je igrala i finale Lige nacija 2023., gdje je tek nakon jedanaesteraca izgubila od Španjolske. I bez trofeja, taj rezultat dodatno je potvrdio da Hrvatska više nije reprezentacija koja povremeno iznenadi. Postala je stalni član europske i svjetske elite.
Kako je i sam istaknuo nakon povratka iz Amerike, neki dobar rezultat na Europskim prvenstvima ostat će mu jedini cilj koji nije ispunio s reprezentacijom. I ona jesu ostavila gorak okus.
Tko radi, taj i griješi
Naravno, bilo je i pogrešaka. Bilo je tvrdoglavosti oko pojedinih igrača, taktičkih odluka koje su izazivale rasprave i utakmica u kojima Hrvatska nije izgledala dobro. Nijedan izbornik nije savršen. Nije bio ni Dalić.
Ali ono što mu gotovo nitko nije mogao osporiti bili su karakter i dostojanstvo.
Nikada nije dopuštao da bude veći od reprezentacije. Nije tražio sukobe, nije gradio popularnost na konfliktima i rijetko je odgovarao na provokacije. U vremenu društvenih mreža, podjela i svakodnevnih senzacija ostao je dosljedan sebi. Smiren. Vjernik koji nikada nije skrivao svoju vjeru. Čovjek koji je jednako mirno prihvaćao pobjede i poraze. Njegova najveća pobjeda bila je svlačionica.
Godinama se govorilo da Hrvatska ima talent, ali nema mir. Pod Dalićem je reprezentacija postala obitelj. Mladi igrači dolazili su bez straha, veterani su prihvaćali svoje uloge, a atmosfera unutar momčadi postala je jedna od najvećih snaga reprezentacije. Nije slučajno da su gotovo svi igrači koji su radili s njim govorili o međusobnom povjerenju, zajedništvu i osjećaju pripadnosti.
Postao je izbornik s najviše utakmica na klupi Hrvatske, izbornik s najviše pobjeda, najviše medalja i najviše trenutaka koji ne stanu u statistiku.
Za nove stranice povijesti
Zlatko Dalić danas odlazi s pozornice koja se zove hrvatski nogomet. Pljesak neće biti jednoglasan, ali će definitivno morati biti gromoglasan. Jedni će mu zamjerati taktiku, izbor igrača, tvrdoglavo držanje strane "senatorima" ili vrijednosti koje je beskompromisno zagovarao.
Svatko će naći poneki razlog za zamjerku, to je i normalno, takvi smo mi ljudi. Ali, rezultati i nasljedstvo koje je zauvijek ostavio u riznici hrvatske reprezentacije neće moći i neće smjeti biti zanemareni.
Rusko srebro, katarska bronca i finale Lige nacija kolektivno su nas razmazili i očekivanja podigli na nerealne razine, a da nismo tako lako emocijama vođen narod možda s druge strane ne bi nikada napravili onaj spektakularni doček 2018. godine i slike za povijest koje su obišle svijet i pokazale koliko se može voljeti domovina.
Nakon velikog razdora, došlo je veliko jedinstvo. Možda je preteško reći da mu je Zlatko Dalić glavni tvorac, ali da je iskra od koje je nastao veliki "požar", nedvojbeno jeste. Na nama je da sačuvamo taj plamen – za sve nove generacije.
-webp.webp)
-webp.webp)
-webp.webp)
