Te dvije riječi: Dosta je!

Treninzi i utakmice. Pobjede i porazi. Trud, rad, disciplina i odricanje. Sve su to elementi koji sport čine teškim.

Ono što se nalazi iza zastora, što nitko ne vidi, krv koja teče ispod kože i osjetljivost na prolaznost vremena. Sve su to elementi koji vrhunske sportaše čine jednakima nama, običnim službenicima na putu ka mirovini.

I dok su rekordi, driblinzi, šutevi i način na koji igraš, vještine koje je jako teško dovesti do savršenstva, kada se u tome uspije – pamte se zauvijek. Ipak, postoji jedna tajna vještina teža od svih drugih – znati otići dok još svi pamte ono najbolje.

Sigurno svima odmah pada na pamet Janica Kostelić i njezin odlazak sa svega 24 godine, u trenutku kada je bila apsolutna vladarica ženskog skijanja. Naprasno, neshvatljivo, ali i izuzetno hrabro bilo je napraviti nešto takvo znajući da te po prirodi čeka još barem nekoliko godina u kojima će ti, ako zdravlje bude služilo, biti naklonjeno sve, a rekordi će se postavljati i ići u nedohvatljive visine.

Svježi su primjeri i Ashleigh Barty, koja se iz teniskog svijeta povukla s 25 godina dok je bila uvjerljivo najbolja tenisačica svijeta, a slično je napravio i Björn Borg koji je s 26 godina, nakon 11 Grand Slam titula, objesio reket o klin.

Nogometna besmrtnost u raljama ega

Jučer je, kao grom iz vedra neba, odjeknula vijest da je Cristiano Ronaldo napustio kamp portugalske reprezentacije, što bi vrlo vjerojatno moglo označiti kraj njegove reprezentativne karijere. Od trenutka kada je 2003. godine stigao u Manchester United bilo je jasno da će "šminker" s brojem sedam na leđima postati nešto više od prolaznog trenda.

Foto: Arhiva / Cristiano Ronaldo

Brzina, dribling, šut, slobodni udarci, skok… sve što jedan vrhunski igrač treba imati stalo je u ime Ronaldo. Pri tome, bio je i atraktivan. Modelima, marketingu, čitavom nogometnom svijetu. A odlazak u Real Madrid, za tada vrtoglavih gotovo 100 milijuna eura, lansirao ga je u nogometnu besmrtnost.

Nažalost, na tom putu nije uvijek znao ostaviti po strani vlastiti ego, koji će ga kasnije koštati. Možda i više nego što je morao.

Jednu granicu ne smiješ preći

Ronaldo je kroz cijelu svoju karijeru probijao granice. Bio je gladan, tražio je više, ponekad stavljao sebe ispred ekipe. Ali sve su mu to gledali kroz prste jer nije bio teret, već je donosio rezultat. Čak i kada su ga počele stizati godine, prkosio im je, odbijajući priznati da je stiglo vrijeme kada više neće moći biti u prvom planu. Barem ne na način na koji on jedino priznaje.

Sve što je od svog talenta napravio, Ronaldo je napravio svojim radom. Taj rad išao je u ekstrem. Ekstremna disciplina, režim, prehrana i posvećenost. U svemu tome možda je izgubio osjećaj za granicu, a ona mora postojati kako ne bismo propali u vlastitim ambicijama.

Čovjek koji je cijeli svoj život odbijao odustati nije prihvatio da će to jednom morati napraviti. Kada dođe do te granice gdje će ga odustajanje napraviti velikanom, a ne gubitnikom.

U utakmici protiv vremena taktika pada u vodu

Ronaldo je navikao biti prvi. Na treningu, na utakmici, u svlačionici. Navikao je biti onaj koji odlučuje sve. I tu je zapravo najveći problem s Ronaldom.

Ne zato što više ne vrijedi, niti zato što više ne može pomoći Portugalu. Može. Ali više nije igrač oko kojega se reprezentacija mora graditi.

A jednom žrtvovati ego teže je od žrtvovanja tijela svaki dan tijekom karijere.

Ronaldo je navikao da se njegov status ne dovodi u pitanje. I teško mu je sada prihvatiti da godine ipak imaju svoje mišljenje. Da možeš biti najbolji strijelac u povijesti reprezentacije, jedan od najboljih nogometaša svih vremena i istovremeno sjediti na klupi jer je trener odlučio da ima boljeg i mlađeg – kao što si nekada bio i ti.

Nije izgubio talent, radnu naviku i želju. Vjerojatno nije izgubio ništa od onoga što ga je cijeli život vuklo prema naprijed.

Ali je izgubio jedno. Bitku s vremenom.

To je protivnik koji se, ipak, ne pobjeđuje.

Kraj kakav nije zaslužio

Tako bi, kako sada stvari stoje, Ronaldova posljednja utakmica za reprezentaciju mogla ostati ona protiv Walesa. Vjerojatno ni sam tada nije znao da će mu to biti posljednja utakmica u portugalskom dresu. Da je znao, možda bi kraj izgledao drugačije. Da je znao stati onda kada je trebalo.

Jer neke se stvari u sportu ne osvajaju radom, disciplinom ni talentom. Neke jednostavno moraš prepoznati na vrijeme.

A najteže od svega možda je prepoznati trenutak kada treba reći - Dosta je! 

To će te napraviti velikim i pokloniti završetak kakav, uistinu, zaslužuješ.