Od djeda do unuka: Nevjerojatne nogometne dinastije koje su ispisale povijest

Svjetski fenomeni, u pravom smislu tih riječi. Šest obitelji, pet različitih reprezentacija i po tri generacije nogometaša koje su nosile dres iste reprezentacije. Od Talijana Maldinija, preko Španjolaca Alonsa i Llorentea, Urugvajaca Forlána i Meksikanaca Hernándeza, sve do nizozemske obitelji Van Bommel – odnosno van Marwijk.

Sport je oduvijek bio mnogo više od igre. A nogometni teren svojevrsna je arena modernih "gladijatora“ – mjesto na kojem se grade karakteri, rađaju legende i ispisuju obiteljske epopeje.

No kada se u istom sportu, kroz različita desetljeća, pojave tri generacije iste obitelji koje odjenu dres seniorske reprezentacije i istrče na teren pod nacionalnim grbom, tada to nadilazi granice obične sportske priče. Postaje istinski svjetski fenomen. Neke jesu gledajući karijere više, neke su manje zvučne, ali su jedni I drugi tu. Naravno da većina prepoznaje veliku nogometnu obitelj Maldini, koja je ostavila ogroman trag u Italiji. Od Cesara do Paola, dok Daniel tek treba da probija svoj nogometni put.

Tomás Balcázar, Chícharo i Chicharito je poznata nogometna obitelj Hernández u Meksiku.

Španjolci se mogu pohvaliti da imaju svoje dvije nogometne obitelji. Jedna je obitelj Alonso - Marcos Alonso Imaz, Marcos Alonso Peña, druga Llorente u Španjolskoj - Ramón Grosso, Paco i Marcos Llorente.

Urugvajci su posebno ponosni na svoju obitelj Forlan. Tu su Juan Carlos Corazzo, Pablo i Diego.

Što se tiče Nizozemaca, on bi donekle mogli parirati Španjolcima s “svojim” nogometnim obiteljima. Van Bommel – Bert van Marwijk, Mark i Ruben.

Njihove priče nisu samo svjedočanstvo o nogometnom talentu koji se prenosi s generacije na generaciju. One govore i o nečemu mnogo težem za naslijediti – mentalitetu, radnoj etici i sposobnosti nošenja s pritiskom.

Teret prezimena i zamka lagodnog života

U suvremenom nogometu, u kojem se vrte goleme svote novca, a vrhunski sportaši često žive životom rock-zvijezda, ponoviti očev ili djedov uspjeh možda je teže nego ikada.

Kada dijete slavnog i financijski osiguranog nogometaša zakorači na teren, sa sobom nosi nevidljiv, ali golem teret. Svaki njegov potez promatra se kroz prizmu prezimena, a usporedbe s ocem ili djedom gotovo su neizbježne.

Pritom najveća prepreka nasljednicima često nije nedostatak talenta, nego – komfor.

Očevi i djedovi današnjih nogometnih nasljednika uglavnom su ponikli u skromnim, nerijetko i teškim uvjetima. Nogomet im je bio karta za bolji život, prilika da se dokažu i osiguraju egzistenciju sebi i obitelji. Ta “glad“, ulična škola i beskompromisna radna etika gurali su ih kroz žuljeve, ozljede i neizvjesnost.

Danas je mnogo toga dostupno od samog početka. Djeca iz bogatih i slavnih nogometnih obitelji odrastaju uz vrhunske uvjete, najbolje škole, trenere, financijsku sigurnost i gotovo sve što im je potrebno za razvoj. Paradoksalno, upravo taj komfor može postati prepreka.

Kada vam je od najranije dobi gotovo sve osigurano, mnogo je teže pronaći unutarnji motiv da prolijete litre znoja, odreknete se izlazaka, slobodnog vremena i brojnih drugih užitaka kako biste ostvarili nogometni san.

Zato nije rijetkost da talentirani nasljednici bljesnu u mlađim kategorijama, ali se kasnije izgube u profesionalnom nogometu. Talent sam po sebi nije dovoljan. Potrebni su karakter, disciplina, odricanje i ona unutarnja potreba da se uspije.

Rijetke obitelji koje su uspjele prenijeti “glad“

Upravo zato su nogometne dinastije poput Maldinija, Alonsa, Llorentea, Hernándeza, Forlána i Van Bommel – odnosno van Marwijka – toliko rijetke.

U tim obiteljima očevi i djedovi uspjeli su na mlađe generacije prenijeti nešto mnogo važnije od tehnike, udarca ili osjećaja za loptu – mentalitet. Uspjeli su sačuvati onu istu ambiciju koja je njih same dovela do reprezentativnog dresa.Njihove priče pokazuju koliko su u vrhunskom sportu važni obitelj, okruženje i karakter.

Italija: Maldini – Cesare, Paolo i Daniel

Malo je nogometnih prezimena na svijetu toliko prepoznatljivo kao Maldini. Cesare Maldini bio je dugogodišnji igrač Milana, za koji je nastupao 12 godina, a dres talijanske reprezentacije nosio je 14 puta. Kasnije je dvije godine bio i izbornik Italije.

Njegov sin Paolo postao je jedna od najvećih legendi talijanskog i svjetskog nogometa. “Il Capitano“, legendarni kapetan Milana i Italije, jedan je od najcjenjenijih obrambenih igrača u povijesti. Za Azzurre je nastupio čak 126 puta.

Treća generacija je Daniel Maldini. Još nije dosegnuo razinu svojega oca i djeda, ali je za razliku od šest godina starijeg brata Christiana uspio izgraditi profesionalnu karijeru. Krenuo je u Milanu, potom promijenio nekoliko klubova, a stigao je i do talijanske reprezentacije.

Tri generacije Maldinija tako su zajedno ispisale jednu od najpoznatijih nogometnih obiteljskih priča.

Španjolska: Alonso – tri generacije s istim imenom

Ako postoji obitelj koja dodatno komplicira obiteljsko stablo, onda je to Alonso. Sve tri generacije nose isto ime i prezime – Marcos Alonso. Djed, Marcos Alonso Imaz, poznatiji pod nadimkom Marquitos, bio je član slavne generacije Real Madrida koja je od 1956. do 1960. pet puta zaredom osvojila Kup europskih prvaka. Za reprezentaciju Španjolske nastupio je dva puta.

Njegov sin Marcos Alonso Peña bio je nogometaš Barcelone i Atlético Madrida, a kasnije i trener. Za španjolsku reprezentaciju nastupio je 22 puta, a bio je član momčadi koja je 1984. godine stigla do finala Europskog prvenstva u Francuskoj.

Treća generacija, Marcos Alonso Mendoza, najpoznatija je današnjim ljubiteljima nogometa. Proslavio se u Chelseaju, a tijekom karijere igrao je i za Real Madrid, Fiorentinu, Barcelonu i druge klubove. Za reprezentaciju Španjolske nastupio je devet puta. I tako je prezime Alonso kroz tri generacije ostalo prisutno u španjolskom reprezentativnom nogometu.

Španjolska: Llorente – obiteljsko stablo za nogometne udžbenike

Još nevjerojatnija priča dolazi iz obitelji Llorente. Ramón Grosso, Paco Llorente i Marcos Llorente pripadaju trima generacijama iste obitelji koje su igrale za španjolsku reprezentaciju. A sva trojica imaju još jednu zajedničku poveznicu – nosili su dresove oba madridska velikana, Real Madrida i Atlético Madrida.

Grosso je bio legenda Real Madrida. Osvojio je čak sedam naslova prvaka Španjolske, a igrao je i u čuvenom finalu Kupa prvaka protiv Partizana 1966. godine u Bruxellesu. Kratko je nastupao i za Atlético Madrid, a za reprezentaciju Španjolske odigrao je 14 utakmica između 1967. i 1970. godine.

Njegova najstarija kći María Ángeles udala se za Paca Llorentea, također bivšeg nogometaša Atlética i Reala. Paco je 1987. godine upisao i jedan nastup za španjolsku reprezentaciju.

Paco je pritom potjecao iz prave sportske obitelji. Njegova starija braća José Luis i Antonio bili su profesionalni košarkaši, između ostalog i igrači Real Madrida, dok je najmlađi brat Julio profesionalno igrao nogomet te je tri godine proveo u Realu.

Onda je stigla treća generacija

Marcos Llorente ponikao je u Real Madridu, a od 2019. godine član je Atlético Madrida. U međuvremenu je postao i španjolski reprezentativac te osvojio Svjetsko prvenstvo.

Za ovu priču zanimljiv je još jedan detalj: Marcosov ujak bio je legendarni Francisco Gento, jedna od najvećih ikona Real Madrida. Nogometno obiteljsko stablo Llorentea doista je priča za sebe.

Meksiko: Hernández – tri generacije i tri Svjetska prvenstva

Ako tražimo obiteljsku priču koja je možda najimpresivnija kada je riječ o Svjetskom prvenstvu, onda je to meksička obitelj Hernández. Tomás Balcázar, Javier "Chícharo“ Hernández i Javier „Chicharito“ Hernández igrali su za seniorsku reprezentaciju Meksika, a sva trojica nastupila su i na Svjetskom prvenstvu. Tomás Balcázar nastupio je na Mundijalu 1954. godine i pritom postigao pogodak protiv Francuske.

Njegov zet Javier "Chícharo“ Hernández bio je član meksičke reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1986. godine, pod vodstvom izbornika Bore Milutinovića. Treća generacija, Javier "Chicharito“ Hernández, ostvarila je najveću međunarodnu karijeru. Nastupio je na čak tri Svjetska prvenstva – 2010., 2014. i 2018. godine – te je postao najbolji strijelac u povijesti meksičke reprezentacije, s 52 pogotka.

Tijekom karijere igrao je za Manchester United, Real Madrid, Bayer Leverkusen, West Ham, Sevillu i druge klubove. Tri generacije. Tri reprezentativca. I Svjetsko prvenstvo kao zajednička poveznica.

Urugvaj: Forlán – reprezentacija kroz majčinu lozu

Ni priča obitelji Forlán nije klasična priča o djedu, ocu i sinu, jer je Juan Carlos Corazzo Diegu Forlánu bio djed po majci. Corazzo je bio legenda argentinskog Independientea, a za reprezentaciju Urugvaja nastupio je dva puta 1928. godine.

Njegov zet Pablo Forlán bio je također istaknuti nogometaš. Igrao je za urugvajski Peñarol i brazilski São Paulo, a za reprezentaciju Urugvaja nastupio je 17 puta. Sudjelovao je na dva Svjetska prvenstva – 1966. i 1974. godine. A onda je došao Diego Forlán.

Jedan od najvećih urugvajskih nogometaša svoje generacije, osvajač Zlatne lopte za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva 2010. godine, bivši napadač Manchester Uniteda, Atlético Madrida i Intera te dugogodišnji urugvajski reprezentativac. Tri generacije iste obitelji tako su ostavile trag u reprezentativnom nogometu Urugvaja.

Nizozemska: Van Bommel i van Marwijk

Ni nizozemska priča nije sasvim klasična, jer je Bert van Marwijk djed Rubena van Bommela po majčinoj strani. Van Marwijk je poznatiji kao trener nego kao nogometaš. S Feyenoordom je osvojio Kup UEFA 2002. godine, a kasnije je postao izbornik Nizozemske i odveo reprezentaciju do finala Svjetskog prvenstva 2010. godine.

No prije trenerske karijere bio je i reprezentativac. Za nizozemsku A reprezentaciju odigrao je jednu utakmicu, i to upravo protiv Jugoslavije, 31. svibnja 1975. godine na stadionu Partizana u Beogradu. Njegova kći Andra udala se za Marka van Bommela, koji je izrastao u jednog od najpoznatijih nizozemskih nogometaša svoje generacije. Van Bommel je igrao za PSV Eindhoven, Barcelonu, Bayern München i Milan, a za nizozemsku reprezentaciju nastupio je čak 79 puta.

Treća generacija je Ruben van Bommel

Mladi veznjak debitirao je za nizozemsku reprezentaciju, a već u jednom od prvih nastupa asistencijom u sudačkoj nadoknadi pomogao je svojoj momčadi protiv Njemačke u Amsterdamu. Nekoliko dana kasnije ponovno je zaigrao za Oranje – ovoga puta u Beogradu, gdje je Nizozemska gostovala prvi put nakon više od pola stoljeća. Posljednji put prije toga Nizozemci su u Beogradu igrali 1975. godine. Tada je u njihovu dresu bio Rubenov djed Bert van Marwijk.

Pola stoljeća kasnije, na istom mjestu, reprezentativni dres Nizozemske nosio je njegov unuk. Nizozemska je slavila 2:1, a Ruben je ušao u igru već u 17. minuti, nakon ozljede Codyja Gakpa, te ostavio vrlo dobar dojam pred beogradskom publikom. Takve se nogometne priče ne pišu svaki dan.

Laudrupovi – primjer gdje je treća generacija stala

Postoje, međutim, i slavne nogometne obitelji čija treća generacija nije uspjela napraviti posljednji korak. Jedna od njih su Laudrupovi u Danskoj. Finn Laudrup nastupio je 19 puta za Dansku tijekom 1960-ih i 1970-ih.

Njegov sin Michael Laudrup postao je jedan od najboljih europskih nogometaša svoje generacije. Za Dansku je odigrao 104 utakmice, a zajedno s bratom Brianom činio je dio zlatne generacije danskog nogometa.

Michaelov sin Mads prošao je sve važne mlađe reprezentativne kategorije Danske – od U-16 do U-19 – i predviđala mu se velika karijera. Ipak, nikada nije zaigrao za seniorsku reprezentaciju. Njegova priča podsjetnik je da nogometno prezime samo po sebi nije jamstvo uspjeha.

I krv i karakter moraju se poklopiti

Tri generacije u reprezentativnom nogometu iznimna su rijetkost. Još je nevjerojatnije kada se takve priče ponove u više različitih zemalja i nogometnih kultura.

Maldini, Alonso, Llorente, Hernández, Forlán i Van Bommel/van Marwijk pokazuju koliko je teško održati nogometnu tradiciju kroz desetljeća. Genetika može prenijeti određene predispozicije. Obitelj može prenijeti znanje. Prezime može otvoriti neka vrata. Ali na kraju, teren uvijek traži isto.

Rad, odricanje, karakter i sposobnost da se izdrži pritisak

Možda je upravo zato najfascinantniji dio ovih priča činjenica da su tri generacije uspjele učiniti ono što je u profesionalnom sportu gotovo nezamislivo – svaka je morala ponovno osvojiti pravo da obuče isti reprezentativni dres.

Jer nasljedstvo u nogometu nije nešto što se dobiva rođenjem. Nasljedstvo se potvrđuje na terenu.