Očekivano, navijači Hajduka i Dinama su tijekom subotnjeg derbija na različite načine nastojali isprovocirati suparničku stranu. Tako se u jednom trenutku na dijelu koji pripada gostujućim navijačima pojavio transparent, ili bolje rečeno sliku uplakanih i zagrljenih igrača Hajduka i Zvezde, ispod koje su postavili natpis "Pedeset tisuća jecaja", što je bio naslov Slobodne Dalmacije dan nakon Titove smrti. Podizanje ove koreografije popratili su skandiranjem "Tito, partija, Hajdukova armija".
Pomenuta slika koja se pojavila na Poljudu je samo dio one velike zajedničke tada igrača Hajduka i Crvene Zvezde koja je ostala za sve vremena nakon prekida susreta na Poljudu. Na onoj Boysa su četiri igrača Hajduka i jedan Zvezde. Po analizi "orginala" između ostalih tu bi trebali biti Dražen Mužinić Frfa, Zoran Vujović, te Srebrenko Repčić u dresu Crvene Zvezde.
Zanimljivo, Zoran je rođen u Sarajevu, dok je Repčić prije dolaska u Crvenu Zvezdu, dobar dio karijere proveo u Sarajevu. Srebrenko je u ljeto 1975. godine stigao stigao je na Koševo. U tom periodu, četiri sezone Repčić je ostavio dubok trag, postigavši 37 golova, igrajući prije svega sjajno u tandemu da Safetom Sušićem. Za Zvezdom je osvojio dvije titule prvaka i jedan Kup. Njegov sin Vedran Repčić ubijen je na ulicama Beograda 2020. godine.
Naravno da je utakmica na Poljudu igrana 4. svibnja ostala upamćena po prekidu nakon smrti Josipa Broza Tita, ali nije bila jedina koja igrana i prekinuta te nedjelje. Igrane se još dvije i prekinute su. Ona u Sarajevu između Sarajeva i Osijeka (opjevana u pjesmi Zabranjenog pušenja) i druga u Zagrebu u kojoj su igrali Dinamo i Željezničar.
Dan ranije u subotu je odigrano šest dvoboja. Radnički je u Nišu razbio Vojvodinu 5:1, do minimalnih pobjeda došli su Napredak i Rijeka, dok su tri susreta završila bez pobjednika Vardar – Olimpija 2:2, Čelik – Velež 0:0 i Partizan – Budućnost 1:1. Slike da Poljuda su ostale za sva vremena, jer se ipak radilo o derbiju koji je u tom trenutku privlačio daleko veću pažnju medija nego što su to bili susreti na Maksimiru i Koševu.
O prekidu susreta na Maksimiru gdje su igrali Dinamo i Željezničar u knjizi 'Osobni dnevnik Franje Tuđmana', pisao je i sam Tuđman.
"Gledamo utakmicu, živa, zanimljiva, dosta prilika pred jednim i drugim golom. Igralo se negdje 28 minuta, kad mi mladić pored mene šapne “Tito je umro”! “Kako, odakle Vam?” Neko malo šuškanje na tribinama, pa onda na službenim klupama pored igrališta, ide sudac Maksimović i igrači prema delegatu i trenerima, nešto se objašnjavaju, a potom počinju napuštati igralište... Znači - umro je!! Već je dio igrača bio u tunelu kad su preko razglasa objavili vijest, pa da se zbog toga utakmica prekida, pozvavši da se minutom šutnje oda počast.Potom, na zapadnoj tribini neka je budala uzviknula neku krilaticu (čini mi se: “drugovi moramo biti budni”), a na jugu gdje je bila vojska, nešto u svezi s Jugoslavijom, a potom se svijet u muku i tihom razgovoru počeo razilaziti... Nije se vidjelo nekih potresenih lica, ali zabrinutih - da, a bilo je i osjećaja odlaknuća: i to je gotovo, a i onog “šteta za utakmicu, ovu i one druge, čuli smo da je Zvijezda povela u Splitu protiv Hajduka, čulo se prigušeno: mogli su pričekati sat-dva. Tako sam eto doživio izvana tu povijesnu vijest. Iznutra bio sam prazan. Vozeći se sam kući, razmišljao sam o neizvjesnostima koje nas mogu snaći. Spreman sam na sve.”
