Nekako se poklopilo. U isto vrijeme kada se država počela raspadati, reprezentacija te iste zemlje je napokon počela izgledati dobro. Nakon šest godina, dva neuspjeha u kvalifikacijama, Jugoslavija je pod vodstvom Ivice Osima odradila uspješan ciklus, kao malo koji do tada. Već se polako slagala jedna selekcija u kojoj je bilo iskusnih, ali i onih mladih koji su bili svjetski prvaci.
Sustav je koliko toliko funkcionirao. Mlada reprezentacija se borila za još jednog finale Europskog prvenstva, dok su njihove starije kolege bez poraza prošle Glasgow i Pariz. Kroz kvalifikacije za Italiju repka je domaće utakmice igrala dva puta u Beogradu (Francuska, Cipar), po jednom u Zagrebu i Sarajevu (Škotska i Norveška). Za konačni rasplet, presudna je bila utakmica na Maksimiru, igrana 6. rujna 1989.
Iako to mnogi nisu očekivali atmosfera je bila sjajna. Reprezentacija je imala podršku punog Maksimira. Škoti su poveli 1-0, Katanec, Vujović su zabili po jednom, Steve Nicol je dodao autogol, za 3-1. Slavilo se te večeri ma Maksimiru plasman Jugoslavije, nakon osam godina čekanja. Cinici će reći kako se posljednji put tada pljeskalo Jugoslaviji. Ali nije.
Spomenuli smo mladu reprezentaciju Jugoslavije (U21) koja je krčila svoj put prema finalu. Sustav je bio takav da se igralo po skupinama pa onda nokaut faza od četvrtfinala. I gdje je mlada selekcija igrala svoje utakmice? U Zagrebu. Prvo protiv Bugarske 14. ožujka 1990. godine.
Prosinečki je pogodio tamo negdje s pola terena, Bokšić je dodao jedan za 2-0. Mlada reprezentacija je bila u polufinalu. Italija je stigla na Maksimir 25. travnja. Za Jugoslaviju su tada zaigrali Leković - Đukić, Mihajlović, Petrić, Jarni - Branko Brnović, Prosinečki - Novak, Mijatović, Šuker i Bokšić. Boban je kasnije ušao umjesto Mijatovića. Italija jaka, Peruzzi na golu, između ostalih u postavi Costacurta, Fuser, Marco Simone, Pierluigi Casiraghi, na klupi slavni Cesare Mladini. Završilo je 0-0. Jugoslavija je u revanšu na 2-2 i golove u gostima prošla u finale.
Onda je krenulo, stvari su se mijenjale munjevitom brzinom. Dogodio je Maksimir 13. svibnja. Dvadeset dana kasnije, na red je došla posljednja utakmica reprezentacije Jugoslavije u ciklusu priprema za Italiju, protivnik aktualni europski prvak Nizozemska.
Četiri dana prije utakmice protiv Nizozemske, 30. svibnja 1990., konstituiran je prvi demokratski višestranački Hrvatski sabor koji je naznačio izlazak tadašnje Savezne republike Hrvatske iz SFR Jugoslavije. Pojavila se mogućnost da utakmica bude odigrana na nekom drugom stadionu, Osim je u jednom trenutku razmišljao o Kranjčevićevoj. I tadašnjeg saveza su poslali poruku.
“Zagreb je privilegiran grad jer će od četvrtka ugostiti nizozemsku reprezentaciju koju čine zvijezde kakve su Gullit i Van Basten. Siguran sam da će Zagreb pridonijeti da ta utakmica bude na svojevrstan način afirmacija jugoslavenskog nogometa u svijetu. To kažem jer je slika s maksimirskog stadiona s utakmice Dinama i Crvene Zvezda obišla svijet, a Zagreb nije takav kakvim je prikazan na njoj”, govorio je u razgovoru za Večernji list direktor NS Jugoslavije Ante Pavlović.
I došao je dan za utakmicu. 3. 6. 1990.. godine. Zastave SR Hrvatske s izrezanom petokrakom, okrenute naopako. Osim i stručni stožer pod paljbom, zvižduci i čaša jogurta. Himna "Hej Slaveni" jedva da se čula. Ivković, Vulić, Baljić, Spasić, Hadžibegić, Jozić, Sušić, Katanec, Savićević, Stojković i Zlatko Vujović su krenuli da se slikaju, nakon što je prošla himna, kapetan Hadžibegić je pokušavao da razdrma ekipu.
"Nas jedanaest samih protiv dvadeset hiljada.“
Nizozemski novinari i igraču su ostali zatečeni, Rijkaard je "pitao" odakle toliko navijača Nizozemske u Zagrebu.
“Neshvatljivo je da netko toliko mrzi svoju reprezentaciju. Toliko me to zaokupilo da sam na početku utakmice bio zbunjen, povjerovao sam da sam u Rotterdamu, a ne u Zagrebu. I zastave su nam slične, zaista smo se osjećali kao kod kuće, ali je to ipak bilo neugodno”, govorio je Koeman.
Nizozemska je na kraju slavila 2-0 golovima Rijkaarda i Van Bastena.
Osim je pokušao tmurnu atmosferu razbiti u svom stilu:
“To je tako, valjda nas slična atmosfera čeka i za tjedan dana u Milanu i tamno će na stadionu svi biti protiv nas tako da smo danas imali dobru probu”.
Jugoslavija je otišla u Italiju ispraćena zvižducima a tamo je zamalo dohvatila polufinale. I dok se raspadala igrala je dobro, izborila Euro 1992. godine na koje nije otišla zbog sankcija. Igrom slučaja 25. ožujka 1992. godine Jugoslavija će definitivno svoju posljednju utakmicu odigrati baš protiv Nizozemske ali u Rotterdamu.
