"U njenu sobu uđem tiho, tiho baš na prstima...", započinje Jasenko Houra jednu od najemotivnijih pjesama ikada napisanih na ovim prostorima o ljubavi prema majci, državi ili koji god razlog bio tihog uzdaha koje vam srce pusti na prve taktove ove numere.
Zadržimo se na majci, povežimo tematiku s finalom Svjetskog prvenstva 1986. godine i dobit ćemo događaj koji će zauvijek ostati jedan od upečatljivijih trenutaka u povijesti nogometa.
Događaj koji je razotkrio kako i najslavniji u sebi nose sjećanja na početke, na one noći kada su društvo samo sumnja, strah i čežnja, kada nema nikog osim onog najbližeg, kojeg ne zanima vaša slava, uspjeh i novac, koji se ne kupuje već nam je rođenjem darovan od Nekog ili Nečeg, u što već vjerujete, većeg od nas samih.
"Svaki put kada čujem njegov razgovor s majkom nakon osvajanja Svjetskog prvenstva, moje srce se slama." – kazao je Gabriel Batistuta u jednom svom emotivnom istupu vezanom za Maradoninu smrt.
Bio je Maradona jako vezan za svoju majku, Dalmu, u Argentini poznatiju kao Dona Tota, a koja ima hrvatske korijene. Dalmino hrvatsko porijeklo nastalo je ovako. Matej Kariolić, njen djed s majčine strane, krajem 19. stoljeća emigrirao je u Argentinu s otoka Korčule, iako neka istraživanja idu toliko detaljno pa kao mjesto rođenja navode Praputnjak. Matej je imao kćerku, Salvadoru, Dalminu majku za koju i dalje nije utvrđeno je li rođena na Korčuli prije emigracije ili u Argentini. Da bi priča bila potpuna moramo spomenuti i Ramona, Dalminog oca, koji sa ženom Salvadorom kćeri nadjenuje ime Dalma, koje su tada hrvatski emigranti u Argentini davali svojoj djeci kao posvetu rodnoj regiji – Dalmaciji.
Teško da je itko drugi mogao imati toliki utjecaj na osebujnog i svojeglavog Diega kao što je imala njegova majka. Često je isticao kako je znala lažirati svoje stomačne probleme kako bi on i njegova braća i sestre imali dovoljno hrane za ručak, a on je to tek shvatio s 13 godina i počeo osjećati veliki bijes prema sebi što ne može učiniti ništa da bi promijenio situaciju.
Dona Tota, kako su je od milja zvali, i nije bila baš suglasna da se njen sin bavi nogometom. Više je preferirala da svoju karijeru gradi kao računovođa, međutim Maradona nije dao na igru koju je zavolio i prije nego je prohodao. Često je naglašavao kako mu je majka znala braniti da igra nogomet, a onda bi on plakao kao lud i morala bi ga pustiti. Bila je to posebna vrsta ljubavi i odnosa koju su imali. Njena peta sreća, nakon četiri djevojčice.
Fenomenalan turnir odigrao je Maradona. Pet golova i pet asistencija, Božja ruka, gol stoljeća, rat s Englezima, previranja unutar svlačionice, sve je ponio na svojim leđima i učinio da pobijedi nogomet u finalu protiv Njemačke – kako su mnogi pisali nakon argentinskog osvajanja prvenstva te godine. Nakon asistencije Burruchagi za konačnih 3:2 moglo je početi argentinsko slavlje. I tu se vraćamo na Batistutinu srceparajuću izjavu.
Argentinski novinar Jose Maria Munoz predao je Maradoni slušalicu u svlačionici, a s druge strane veze bila je njegova majka. Izuzetno emotivan Maradona joj je poručio kako je igrao za nju, a ona mu kroz suze odgovori: "Idi se odmoriti, sine moj, učinio si me danas najsretnijom majkom na svijetu."
U tom trenutku, Maradona je u svojoj glavi podigao još jedan pehar, a tu ceremoniju nitko od nas nije vidio. Ona se odvila u čast majčine lažne boli u želudcu kako bi on imao dovoljno za pojesti, one jedne sobe u kojoj je živio s cijelom obitelji, u čast oca – fizičkog radnika, kupanja vodom iz kante i nemogućnosti pranja kose u zimu da ne bi dobio upalu pluća.
Neke bitke vidi samo onaj koji ih bije, a ni najveći nisu cijepljeni od sjećanja i ožiljaka. Toga dana na Azteci zaista je pobijedio nogomet – u svom punom značenju koje je mnogo šire od samog sporta.