I bi 200: Bilbijin nogometni ljetopis

Bila je nedjelja. Kišna i tmurna. Veljača je, polako, zaključivala svoju smjenu i ostao joj je samo taj jedan, prekovremeni dan koji dođe svako četiri godine.

Loše vrijeme nikog nije pretjerano iznenadilo, a tek poneki uzdah nezadovoljstva dao se čuti od starosjedioca sa stadiona kojima se nije pretjerano sviđala igra oblaka, s obzirom da je Zrinjski otvarao proljetni dio sezone derbijem protiv Sarajeva.

I ni po čemu ta nedjelja ne bi ostala drugačija od drugih da joj desetljeće kasnije jedan čovjek nije dao na važnosti zatvorivši jedan veliki krug.

Odmah kada je bilo važno

Zrinjski je u drugi dio sezone ušao s drugog mjesta. Lov na tuzlansku Slobodu, koja je tada igrala sezonu iz snova, krenuo je protiv Sarajeva. Nekoliko poznatih imena pojačalo je konkurenciju u redovima Mostaraca te zime, no samo jedno je postalo neizbrisivi dio identiteta kluba – Nemanja Bilbija.

S tek 25 godina na leđima imao je iza sebe ozbiljna nogometna postignuća. Igrao za Borac, Vojvodinu, zatim bio član trofejne generacije Sarajeva, blistao protiv Atromitosa, transferirao se u HNL, bio kapetan mlade reprezentacije. Sve su to preporuke koje su ga dovele pod Bijeli Brijeg.

Da se u ambicioznom Zrinjskom dodatno isprofilira i izbrusi svoj mentalitet pobjednika.

Utakmica je bila teška. Sarajevo je dva puta vodilo, Zrinjski se dva puta vraćao. Za konačnih 2:2 pogodio je upravo Nemanja Bilbija.

U jednom karambolu u petercu gostiju najbolje se snašao, nije se predavao i pokazao je glad za golovima koja nije ništa manja ni deset godina kasnije.

Jer upravo je taj gol bio prvi.

Prvi od 200.

Isti mentalitet

Već se tada vidjelo kako će Zrinjski i Bilbija ispričati neku posebnu priču. Slavlje nakon pogotka izazvalo je veliki bijes kod igrača i navijača njegova bivšeg kluba i nalikovalo je mnogim slavljima koja će uslijediti.

Stisnuta šaka, trčanje prema tribini, skok i neopisivo zadovoljstvo na licu.

Slavlje pogotka

Zadovoljstvo pobjednika.

Slavlje se do danas mijenjalo i modificiralo, a bilo je i prostora za to.

200 puta.

Nije tada bilo moguće znati što će se dogoditi u godinama koje dolaze. Nije bilo moguće znati da će onaj 25-godišnjak iz karambola u petercu Sarajeva postati čovjek čije će ime jednog dana stajati uz brojku 200.

Ali nešto se već tada moglo naslutiti.

Da je ušlo protiv Sarajeva...

Scenarij se iz sezone u sezonu mijenjao, ali jedan se detalj nije mijenjao. Zrinjski je osvajao titule, Bilbija pogađao i rušio rekorde.

Posebno će ostati zapamćena sezona pod Sergejom Jakirovićem i nestvarna 33 pogotka u prvenstvu.

A Sarajevo?

Sarajevo je, čini se, odavno postalo Bilbijin poligon za ispisivanje povijesti.

Svoju nogometnu besmrtnost u dresu Mostaraca stekao je pogotkom upravo protiv Sarajeva 2021. godine. Zrinjski je slavio 1:0, a Bilbiji je to bio 76. pogodak u dresu s lentom. Dovoljno da prestigne Krešimira Kordića i postane najbolji strijelac u povijesti kluba.

Nogometnu besmrtnost u domaćem prvenstvu potvrdio je u rujnu 2022. godine kada je s dva pogotka, ponovno Sarajevu, prestigao Wagnera na vječnoj listi strijelaca Premijer lige sa 127 pogodaka.

Brojka na kojoj se, očito, nije namjeravao zaustaviti.

Da je realizirao penal protiv Valura, ovaj tekst bi vjerojatno stigao nešto ranije. Da je pogodio protiv Sarajeva, simbolika bi bila potpuna. Ovako s malo zakašnjenja, ali ponovno kada je bilo potrebno. Kao i stotinu, točnije, dvije stotine puta do sada.

Pravi čovjek na pravom mjestu

Osim što je na terenu uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme, sigurno je i taj 11. veljače 2016. godine bio pravi trenutak da iz Splita stigne na pravo mjesto – u Mostar.

Tada je imao 25 godina i tek je trebao saznati što će mu značiti Zrinjski u karijeri.

Danas ima 35 i zna to bolje od bilo koga.

U Zrinjskom mu se vratilo za svaki trud, svaki rad, svaki promašaj, svaku ozljedu i svaku nogometnu nepravdu.

Mostar je postao njegov dom. Mjesto gdje će vječno ostati upisan.

Mjesto gdje će jednog dana, sigurno, ponovno dobiti svoju ulicu ili neki drugi vid nogometne zahvalnosti.

Jer, mnogo će još Neretve proteći, bure zapuhati i Sunca nas ogrijati da netko dođe blizu Bilbijinog rekorda. A da ga netko prestigne, vjerojatno za ovog života nećemo doživjeti. 

Iako bi za prepoznatljivost i kvalitetu lige bilo dobro uskoro imati neko novo ime koje će postati simbol nekog kluba. A uz to rušiti rekorde i graditi kult natjecanja.

Kako to obično biva, velikih stvari nismo svjesni dok se događaju pred našim očima. Jednoj takvoj upravo prisustvujemo, a njezino je trajanje, kao i život, vremenski ograničeno.

Ipak, neke stvari traju duže od života i ostanu za vječnost. A Nemanja Bilbija je već odavno postao jedna od njih.

Broj 99

Mostarska igrališta imaju svog heroja. I to je ono najljepše što nogomet može dati. Novi klinci s brojem 99 na leđima više ne trebaju Messija i Ronalda. Mbappéa i Yamala.

Svi oni imaju svog heroja.

Ime koje uzvikuju u dvorištu kada postignu pogodak.

Čovjeka koji im je blizak. Čovjeka koji će stati, dodati im loptu, razmijeniti nekoliko dodavanja i pokazati im da njihova nogometna bajka nije tako daleko kako se možda čini. Udaljena je samo nekoliko koraka od vrtića, škola ili zgrade u kojoj žive.

Hvaljen ili osporavan jedno je sigurno - ono što je Nemanja Bilbija napravio u granicama domaćeg nogometa još će desetljećima ostati materijal za sportske enciklopedije.