Hrvatska sama sebi najveći neprijatelj: Poraz od Engleske otkrio sve stare probleme
Jutro nakon poraza od Engleske na otvaranju Svjetskog prvenstva rade se analize, slažu dojmovi i prave predikcije oko toga što je Hrvatskoj potrebno u preostale dvije utakmice u skupini. Gana je dodatno zakomplicirala stvari kasnim pogotkom za pobjedu protiv Paname i tako se sad nakon prvog kola Panama i Hrvatska nalaze bez bodova, Hrvatska s lošijom gol razlikom.
Računica je jasna. Pobjede protiv Paname i Gane donose siguran prolaz, s četiri boda bi se još nekako i moglo, ali još jedan poraz u skupini gotovo sigurno bi značio oproštaj od Mundijala.
Previše je toga poklonjeno
Dojam je da su Englezi sinoć previše toga imali na dlanu. Prvo taj nes(p)retni jedanaesterac, onda je Kane sam kao duh skočio nakon kornera i pogodio, kod trećeg gola čitava lijeva strana Hrvatske ispala je iz samo jednog dodavanja, a onda je već bilo kasno za nešto više.
Neshvatljivo koban pokazao se početak tog drugog poluvremena. Hrvatska je došla do 2:2 na samom kraju prvog poluvremena i morala je imati psihologiju na svojoj strani, a iz svlačionice su istrčali kao skupina preplašenih i impresioniranih dječaka. Nepotrebno.
Prekidi su stara boljka
Čitava hrvatska nogometna javnost danas priča o onome što je već godinama boljka ove reprezentacije – prekidi. A Englezi su nas upravo tu izdominirali. Činilo se da je svaki njihov ubačaj potencijalni pogodak. Obrana sinoć nije bila neprobojna, nije bila bedem koji je trebao sačuvati tvrđavu u Dallasu gdje smo sakrili taj jedan bod, onu misao – protiv Engleske što bude bude. Nije djelovalo autoritativno, na trenutke je djelovalo kao da u toj obrani ne igraju najskuplji stoper svijeta Gvardiol, budući najskuplji stoper svijeta Vušković i iskusni Šutalo. Fizika nije problem, očigledno ne funkcioniraju mehanizmi, a bez njih si laka meta.
Kako dalje bez Modrića?
Odavno se, kako bi rekao Oliver Dragojević – „ispo` glasa“, šuška kako Hrvatska reprezentacija neće biti ista bez Luke Modrića. Modrić je sinoć bio tu ali kao da nije i sumnje su se potvrdile. Nedostajalo je te sigurnosti na lopti, nedostajalo je dodavanje koje otvara prostor, nedostajao je netko tko može stati na loptu u trenutcima kada nema rješenja. Igrala je Hrvatska praktično sa šest veznih igrača i tom postavkom je nastojala Englezima zadržati loptu kako bi ih učinila nervoznim, nije išlo.
Nije sve tako sivo
Prvo poluvrijeme je pokazalo da Hrvatska bez obzira na neke objektivne probleme s kojima se muči, ima s čim ugroziti i ekipe kao što je Engleska – bez dvojbe jedan od favorita za osvajanje. Iz praktično dvije izrađene prilike postigli su dva pogotka, proradio je Musa, Perišić s s 37 na leđima i dalje može biti taj igrač s ključnim dodavanjem u nogama, Baturina može biti motor ekipe, ali dojam je i da u ovoj formaciji ima nekoliko igrača koji “pate“ na svojim neprirodnim pozicijama, a Svjetsko prvenstvo ne smije biti poligon za testiranje granica do kojih se s tim načinom igre može ići.
Engleska je djelovala rastrčanije, brže, da mogu igrati za barem dvije razine većem intenzitetu nego Hrvatska. Bili su agresivni, kombinatorni, ali ruku na srce sve je to trajalo nekih petnaestak minuta. Ostatak utakmice Hrvatska je sabotirala samu sebe.
Dva finala
Postoje dvije strane gledišta. S jedne strane, sve je i dalje u rukama Hrvatske. Panama i Gana bi morale biti reprezentacije protiv kojih su bodovi realne opcije, ali s druge strane Panama je sada finalna utakmica. Jer još jedno prosipanje bodova samo će dodatno povećati pritisak, a možda i ostaviti bez ikakvih šansi za prolazak.
Na Zlatku Daliću je sada da u ovih nekoliko dana podigne ekipu na psihološkom planu i vratih formaciju na tvorničke postavke. Vrijeme za eksperimentiranje je isteklo, a na kraju ako i ona igra na koju su nas navikli kroz godine ne bude dovoljna za prolazak, barem neće biti ove gorčine koju ostavljaju neispitane metode.
