Gazza: Mladi igrači zabiju za repku, jedva da slave, ja sam nakon gola preskočio tribine

"Bilo nas je oko devet koji smo radili "zubarsku stolicu" u Hong Kongu. Iz nekog razloga, u drugoj utakmici protiv Škotske, upravo sam rekao," momci, tko god zabije, radi zubarsku stolicu "i na moju sreću to sam bio ja. Šteta što je u plastičnoj flaši bila osvježavajuća tečnost. Bilo bi bolje da je bio gin... Šalim se naravno", pričao je legendarni Paul Gascoigne.

Za one koji ne znaju o čemu se radi kratki podsjetnik. Na Wembleyu su igrali Engleska - Škotska u drugom kolu Europskog prvenstva 1996. godine. Engleska je vodila 1:0, a onda je Seaman skinuo penal McAllisteru. U sljedećem napadu smo vidjeli remek-djelo Gascoignea za sva vremena. Proslava gola je bila posebna priča. Navodno je podsjetila Gazzu i društvo za ono što su napravili na turneji po Aziji kada su pili vezani za stolice.

Kod Gazze je sve bilo drugačije, pa i proslave golova. Upravo je o tome pričao u emisiji talkSPORT Breakfast. Ipak, ono što je najvažnije, na snimcima se može vidjeti kako je Gazza "dobar", izgleda bolje u odnosu na slike koje smo gledali posljednjih godina.

Gascoigne, kojeg se smatra jednim od najboljih engleskih nogometaša svih vremena, za U-21 reprezentaciju debitirao je u ljeto 1987. i u pobjedi protiv Maroka (2:0) zabio iz slobodnog udarca. Nakon niza sjajnih nastupa, izbornik Bobby Robson ga je u rujnu 1988. pozvao u A reprezentaciju za prijateljski susret s Danskom. Ušao je pred kraj utakmice, a Engleska je pobijedila 1:0.

Njegov tadašnji suigrač Bryan Robson izjavio je da se Gascoigne na Svjetskom prvenstvu 1990. borio s Maradonom za titulu najboljeg igrača svijeta. Graham Taylor, koji je na klupi naslijedio Robsona, u početku je više bio zainteresiran za 32-godišnjeg Gordona Cowansa. Ipak, čim se Gazza vratio u formu, ponovno je zauzeo mjesto u selekciji za ključnu kvalifikacijsku utakmicu protiv Norveške. Bio je neizostavan dio reprezentacije pod vodstvom nekoliko izbornika, uključujući Glenna Hoddlea.

Međutim, pred SP u Francuskoj stvari su se počele mijenjati. Gazza je pao u formi, pokupio je kofere, napustio Ibrox Park i skrasio u Middlesbroughu, klubu iz Championshipa, gdje je udružio snage s bivšim kolegom iz reprezentacije Bryanom Robsonom.

Prijeći put od miljenika nacije ljeta '96. do igrača druge lige s druge strane u roku od 18 mjeseci bio je popriličan pad, iako njegovom padu sigurno nije pomogla činjenica da se pridružio timu u kojem se alkohol malo više konzumirao.

Unatoč povratku u Premier ligu te sezone, Borova kultura pijenja unutar kluba bila je dobro dokumentirana, a Andy Townsend, Paul Merson, pa čak i članovi trenerskog osoblja nenamjerno su doprinijeli Gascoigneovom daljnjem padu. 

Engleska reprezentacija se za SP 1998. godine pripremala u Španjolskoj. Tamo je Gazza došao s viškom kilograma i uskoro se trebao naći oči u oči s izbornikom Hoddleom. Gazza je završio pijan na lokalnom golf igralištu, suigrači su ga bacili u bazen. Kako bi se otrijeznio. Međutim, nije izdržao. Čekajući sastanak s izbornikom, Gazza je jednostavno "poludio". Upao je u Hoddleovu sobu vrišteći na engleskog izbornika prije nego što je iskalio svoj bijes na gotovo svemu što mu se našlo na putu.

Poput basista u rock bendu, Gazza je poludio, razbijajući lampe i udarajući nogom u vrata prije nego što su ga Paul Ince i David Seaman morali izvući iz sobe. Trag uništenja koji je ostavio za sobom bio je nevjerojatan, a medicinsko osoblje bilo mu je prisiljeno dati Valium kako bi ga smirilo prije nego što su se pobrinuli za tešku posjekotinu na nozi koju je zadobio tijekom napada bijesa. Naravno njegova reprezentativna karijera je bila gotova.

Gazza se gostujući u emisiji talkSPORT Breakfast pričao o tome kako igrači reprezentacije danas slave golove, nije skrivao ogorčenje zbog, kako smatra, manjka domoljublja i ponosa kod današnjih generacija.

"Obožavao sam igrati za svoju zemlju. Kad bih odjenuo bijeli dres, mislio sam samo na obitelj i na to da ih činim ponosnima. Emocije me preplave i sada dok pričam o tome. Igrati za domovinu je ogromna stvar", rekao je Gascoigne, pa dodao:

"Gledam neke od ovih igrača, zabiju gol i jedva ga proslave. To me izluđuje. Sjećam se svog debija za U-21 reprezentaciju na jednom turniru. Zabio sam, a na tribinama nije bilo nikoga. Preskočio sam ogradu i slavio na autocesti. Da, završio sam na autocesti.

A onda vidite ove danas kako otkazuju nastupe. To nije u redu. Kod Bobbyja Robsona bilo je drukčije. Nije bilo važno koliko loše igraš u klubu, ako si bio dobar za Englesku, on bi te opet zvao. To si znao. Ali kada se postava i kemija u reprezentaciji stalno mijenjaju, igračima to dosadi."

Možda Gazza govori iz nekog drugog vremena. Možda je nogomet danas jednostavno drugačiji. Ali kada se prisjetimo njegovog izraza lica u polufinalu SP 1990 i žutog kartona, znamo koliko je Gazzi  značio nacionalni dres.

Jer Gazza nikada nije bio savršen. Bio je genijalan, kontroverzan, nepredvidiv, slomljen i ponovno sastavljan. Ali kada bi obukao dres Engleske, nikada nije skrivao koliko mu znači. I možda je upravo zato ostao Gazza.

Ne samo zbog gola protiv Škotske.

Ne samo zbog talenta.

Nego zbog emocije.

Jer neke nogometaše pamtiš po statistikama.

A neke po osjećaju koji su ostavili iza sebe.

Gazza je bio ovo drugo.