Forbes pisao o klubovima koje predvodi Athletic Bilbao, nekada im je pripadao i Velež

U vremenu u kojem nogometne klubove kupuju investicijski fondovi, a momčadi su surova, profesionalna legija stranaca, romantična ideja o lokalnoj pripadnosti djeluje kao relikt prošlosti. Kada se pogleda prosječna početna postava nekog europskog velikana, u njoj se nerijetko nalazi 11 igrača s tri ili četiri različita kontinenta. Navijači diljem svijeta navikli su na ovaj trend, prihvaćajući ga kao cijenu koja se plaća za uspjeh.

U nekim dijelovima planeta nogomet odbija prodati svoju dušu, ili je donedavno odbijao. Tu čisti biznis ne vodi glavnu riječ, nego su glavne teme: identitet, pripadnost i prkos globalizaciji, piše Forbes Srbija.

Postoje klubovi koji svjesno biraju teži put, postavljajući identitet, podrijetlo i lokalni ponos ispred pukih trofeja i milijunskih transfera. To su čuvari tradicije, gdje pravo nastupa ne diktira dubina klupske blagajne, nego mjesto rođenja ili nogometno odrastanje.

Ta divna i divlja Baskija

Apsolutni zlatni standard ovog pristupa je Athletic Bilbao, ponos Baskije. Od 1912. godine ovaj klub drži se strogog, samonametnutog pravila da u njegovim redovima mogu igrati isključivo nogometaši koji su rođeni u Baskiji ili su nogometno ponikli u akademijama klubova s tog područja. Ovo područje obuhvaća španjolske pokrajine, ali i francuski dio Baskije. Time se baza potencijalnih pojačanja drastično smanjuje na regiju koja broji tek oko tri milijuna stanovnika.

Athletic je uz gigante Real i Barcelonu jedini klub koji nikada u povijesti nije ispao iz prve španjolske lige. Kritičari s vremena na vrijeme ovaj model nazivaju diskriminatornim. Navijači na kultnom stadionu San Mamés u njemu vide krajnji dokaz superiornosti vlastitog identiteta, ali i upornosti, rada i truda. Kada crveno-bijeli dres obuku momci iz susjedstva, a ne legionari koji su tu samo dok ne stigne izdašnija ponuda, veza između tribine i terena nije samo fraza i prazna priča.

Kroz povijest Athletica prolazili su heroji koji su postali personifikacija ovog lokalnog patriotizma. Iz nedavne prošlosti najsjajnije ime je Julen Guerrero. Ikona i princ kluba iz devedesetih godina, kojeg su na vrhuncu karijere tražili Real Madrid, Barcelona, Milan i Juventus, nudeći mu bjanko čekove i astronomske ugovore.

U vrijeme kada su svi igrači hrlili za novcem, Guerrero je učinio nešto nezamislivo za moderan nogomet. Potpisao je doživotni, desetogodišnji ugovor s Bilbaom. Izjavio je da mu slava i novac ne znače ništa ako ne igra pred svojim narodom i za svoj klub. Ostao je vjeran korijenu čvrstom poput svetog hrasta iz Gernike i tradiciji dubokoj poput drevnog Lauburua. Postao je živi spomenik klupske lojalnosti.

Stup reprezentacije

Ima nešto bezvremensko u ovoj regiji. Ne čudi što je jedna od najhrabrijih žena ikada, čuvena komunistička političarka i revolucionarka Dolores Ibárruri, poznatija kao La Pasionaria, koja je svijetu podarila povijesni poklič “No pasarán!”, bila čista Baskijka, iz rudarskog gradića Gallarta.

Uz Guerrera pamte se i ratnici poput Rafaela Alkorte, Aitora Larrazabala, Santija Ezquerra. Kasnije i Joseba Etxeberria, Ismael Urzaiz i neustrašivi Iker Muniain, koji je prošao put od čuda od djeteta do kapetana momčadi.

Najbolji dokaz da ovaj lokalni model ne znači nazadovanje, nego vrhunsku tvornicu kvalitete, jest činjenica da nogometaši Athletica čine samu jezgru i stup prve momčadi reprezentacije Španjolske, svjetskog prvaka. “Crvena furija” ne bi bila ta momčad da na vratima reprezentacije ne stoji Unai Simón. Proglašen je najboljim vratarom Svjetskog prvenstva 2026. sa rekordnih sedam utakmica bez primljenog pogotka.

Obranu Španjolske čine Dani Vivian, kao i iskusni Aymeric Laporte koji je ponikao upravo u klupskoj akademiji u Baskiji. U veznom redu i napadu, udarna igla Španjolske i jedan od najboljih krilnih igrača svijeta je Nico Williams. Kada se njima pridodaju i momci iz redova susjednog Real Sociedada, poput Martína Zubimendija i Mikela Oyarzabala, jasno je da Baskija zapravo daje kremu španjolskog nogometa. Dok drugi troše stotine milijuna, Bilbao i Baskija besplatno stvaraju prvake.

Hercegovina

Taj isti prkosni gen koji je oblikovao baskijske rudare i rađao nogometne buntovnike pronalazimo i na Balkanu. Ovdje tvrdoglavost često predstavlja najjače klupsko pogonsko gorivo. Na hercegovačkom tlu nekada se pričala još jedna velika priča, prožeta mitovima i istinskim lokalnim patriotizmom.

Često se u nogometnim razgovorima na prostoru bivše Jugoslavije spominje mostarski Velež kao balkanski pandan Bilbau, uz pretpostavku kako su za njega igrali samo Hercegovci.

Povijesna istina je nešto drukčija. Velež nikada nije imao pisano pravilo ili službenu klupsku dogmu koja bi zabranjivala dolazak igrača sa strane. Kroz njegovu povijest prolazili su nogometaši iz svih dijelova nekadašnje države, piše Forbes Srbija.

Međutim, ono što je Velež činilo jedinstvenim je činjenica kako mu takvo pravilo nije ni bilo potrebno. Klub je bio prirodni magnet za hercegovački talent, dolinu Neretve i općine Čapljina, Stolac, Konjic, Trebinje, Ljubuški. Čuvene zlatne generacije “Rođenih”, poput legendarnog “BMV trija” koji su činili Dušan Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić, ili kasnijih majstora poput Semira Tuce i Seada Kajtaza, naraštaja koji je 1986. osvojila Kup maršala Tita pobjedom nad Dinamom u Beogradu 3:1, bili su momci koji su ili rođeni na mostarskom asfaltu ili su tu došli primiti taj specifični hercegovački pelcer.

Velež je danas miljama daleko od one stare, romantične ideje momčadi u kojoj igraju “samo mostarska djeca”. O tome najbolje svjedoči trenutačni igrački kadar, u kojem se nalazi ozbiljan broj stranih nogometaša iz svih dijelova svijeta.

Latinska Amerika

Slični primjeri ekstremne posvećenosti domaćim korijenima mogu se pronaći i diljem Latinske Amerike, gdje nogomet često predstavlja pitanje života i smrti. Najreprezentativniji primjer s tog kontinenta je Guadalajara, u narodu poznatiji kao Chivas. Kao najpopularniji klub u Meksiku, dugo se držao stroge tradicije: “Solo Mexicanos” odnosno “Samo Meksikanci”. Dakle, u momčadi su mogli igrati isključivo nogometaši meksičke nacionalnosti. Dok je njihov najveći rival, Club América iz glavnog grada, trošio milijune dolara kako bi doveo najbolje strijelce iz Brazila, Argentine i Europe, Chivas je ponosno nosio nadimak “El Equipo del Pueblo” – narodna momčad.

Međutim, u modernom dobu morali su napraviti kompromis kako bi opstali na tržištu. Danas za Chivas mogu igrati nogometaši koji igraju za reprezentaciju Meksika. To uključuje i momke rođene u SAD-u, s dvojnim državljanstvom, ali meksičkog podrijetla, takozvane pochos. Navijači su ovo dugo osporavali, ali pravilo se moralo prilagoditi globalizaciji i migracijama.

Još radikalniji primjer na istom kontinentu nalazio se u Ekvadoru. Tamo je klub El Nacional iz Quita primjenjivao identičnu filozofiju. Osnovan pod okriljem ekvadorske vojske, kroz desetljeća je dobio nadimak “Puros Criollos” – Čisti domoroci. Od samog početka odbijao je angažirati bilo koga tko nema ekvadorsku putovnicu. Iz ove stroge discipline i apsolutnog fokusa na domaće talente proizašli su neki od najvećih igrača u povijesti te zemlje. Među njima je i čuveni Antonio Valencia, koji je kasnije postao kapetan Manchester Uniteda. Zbog teške financijske krize i ispadanja u drugu ligu Ekvadora, klub je privatiziran. Novi investitori ukinuli su vojnu klupsku dogmu kako bi doveli jeftinija pojačanja sa strane i vratili se u vrh.

Hrvatska

Slično kao i kod Veleža, Radnički nogometni klub Split iz Hrvatske nikada nije imao pisano pravilo ili službenu klupsku dogmu da za njega mogu igrati isključivo momci iz Splita. To je bio prirodan slijed okolnosti jer je klub bio siromašan, radnički. Oslanjao se na lokalne tvornice, škver i lokalne talente koji nisu prolazili u Hajduku, klubu koji je privlačio pozornost cijele Dalmacije i Jugoslavije. RNK Split danas je u vrlo teškoj financijskoj situaciji i nastupa u petom rangu hrvatskog nogometa.

Na sličan način, premda kraće, funkcionirao je i Athleticov susjed, Real Sociedad iz San Sebastiána. Oni su gotovo tri desetljeća dijelili istu baskijsku filozofiju, oslanjajući se isključivo na domaće snage. S tim modelom početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća uspjeli su osvojiti dva uzastopna naslova prvaka Španjolske, što je bio povijesni pothvat. Ipak, pritisnuti ekonomskom krizom i činjenicom da im je Athletic Bilbao, kao financijski moćniji klub, redovito uzimao najbolje igrače, poklekli su 1989. dovođenjem irskog napadača Johna Aldridgea. Danas su poznati po tome što i dalje imaju pravilo da najmanje 11-12 igrača u prvoj momčadi mora biti iz njihove akademije Zubieta.

Zašto navijači vole klub

Svi ovi primjeri, od Athletica do Mostara i Latinske Amerike, pokazuju da lokalni patriotizam u nogometu nije samo hir ili tvrdoglavo odbijanje stvarnosti. To je svjesna odluka izabrati teži, ali časniji put, s punoćom i nijansama koje novac ne može kupiti.

Navijači ovih klubova ne vole svoju momčad zbog broja pehara u vitrinama ili zbog zvučnih imena koja se mijenjaju svake sezone. Oni dolaze na stadione jer u igračima na terenu vide sebe, svoje susjede, rođake i pretke. Vide igrače za koje znaju da tu nisu samo zbog slave i novca, nego da tu ima mnogo toga osobnog i iskrenog. Navijači Rome ne bi mijenjali Tottija, De Rossija, Tomasija ni za pet naslova prvaka Italije, ni sada kada biste im to ponudili.

U svijetu nogometa koji postaje sve ujednačeniji i monetiziraniji, što je kulminiralo lošim odlukama Giannija Infantina, ovakvi primjeri bili su svjetionici koji su dokazivali da identitet i pripadnost vrijede više od svakog novca. Iako se većina ovih iznimaka pretvorila u pravilo, Athletic Bilbao ostao je jedini nogometni klub na svijetu koji i danas čuva svoju tradiciju. Jedno je sigurno, u Baskiji se uspjeh ne kupuje, nego stvara. Za temperamentne i ponosne Baskijce može se promijeniti ona krilatica “ljubav se ne kupuje”. I da se umjesto ljubavi samo doda - nogomet.