Desetljeće Vatrenih: Može li Hrvatska ostati na svjetskom tronu?
Igrala se 109. minuta na Lužnjikiju kada je Mario Mandžukić znalački ušao iza leđa engleskih stopera Stonesa i Maguirea te poslao loptu pored Pickforda, Engleze kući, a Hrvatsku u finale Svjetskog prvenstva. Postalo je jasno da se nogomet ne vraća doma, kako su Englezi pjesmom najavljivali, a 11. 7. 2018. godine ostao je zauvijek zlatnim slovima ispisan u kalendarima hrvatske nogometne povijesti.
Skoro jedno desetljeće prošlo je od tada, a slike sjećanja na taj dan i pobjedu nad Englezima nisu promijenile boju. Hrvatska, i dalje opijena tom čarobnom noći u Moskvi, ide u lov na svoju treću uzastopnu medalju. Podatak je to koji izaziva žmarce svakom onom koji kult reprezentacije nosi duboko ušiven u svoje srce. Podatak je to za poštovanje.
Svjetsko prvenstvo koje je izmicalo iz ruku
Vraćamo se u 2016. godinu, u pohod na Rusiju Hrvatska je krenula s Antom Čačićem na izborničkoj klupi. Čačić, kojem je povjerenje produženo nakon ispadanja na Europskom prvenstvu od Portugala, nije bio imun na sindrom mučenja u kvalifikacijama kojeg su Vatreni imali kroz godine. Krenulo je domaćim remijem protiv Turske, zatim su četiri vezane pobjede protiv Kosova, Finske, Islanda i Ukrajine dale nagovijestiti da bi ovo mogle biti "antistres" kvalifikacije. Sve dok nije došlo do gostovanja na Islandu. Poraz od Islanda, zatim poraz od Turske, Hrvatsku su doveli u pat poziciju s Islanđanima. Bila je potrebna pobjeda protiv Finske, a ona je u džepu bila sve do devedesete minute kada je Soiri pogotkom za izjednačenje zaledio Rujevicu. Kolo prije kraja Island ima sve u svojim rukama, a u trku se uključuje i Ukrajina.
Međusobni susret s Ukrajincima u Kijevu odlučivao je putnika u baraž. Odnekud je vodstvo HNS-a izvuklo Zlatka Dalića. U situaciji gdje vjerojatno nitko ne bi prihvatio posao, ali i u situaciji gdje odgovornost trenera u slučaju poraza neće postojati jer ima svega 48 sati vremena da nešto napravi. Dalić objeručke prihvaća (ne)moguću misiju.
Na individualnu kvalitetu i mentalitet, uspjela je Hrvatska savladati Ukrajince, dokopati se baraža i preko Grčke započeti najuspješnije desetljeće svoje nogometne povijesti. Uspjeh nastao iz muke.
Da je proći grupu
Zlatko Dalić ostaje izbornik i vodi Hrvatsku ka ostvarenju jednog jedinog cilja – proći skupinu na Svjetskom prvenstvu. Kalkulacije su otprilike izgledale ovako: dobiti Nigeriju u prvom kolu, protiv Argentine što bude, a onda se s Islandom potući za osminu finala.
Nigerija je pobijeđena, Island bio rekreativan susret, a protiv Argentine je zaista bilo svašta.
U Novgorodu se rodila neka nova Hrvatska
Argentina je uvijek Argentina, Messi je bez osvojenog velikog trofeja s reprezentacijom, a godine polako čine svoje. S druge strane Hrvatska je enigma, protiv Nigerije je bilo dobro, a i te druge utakmice joj leže. I onda bum. Caballero griješi, Rebić pogađa. Modrić valja, valja, Modrić pogađa, a Rakitić stavlja šlag na tortu. Velikih 3:0, ovjera prolaska dalje i noć u kojoj je Hrvatska počela vjerovati da ima u sebi ono nešto potrebno za veliki rezultat.
Možda s godinama u riječnik hrvatskog jezika uđe i riječ Novgorod - rođenje neke nove hrvatske reprezentacije.
Penali nisu lutrija
Jedna priča pratila je reprezentaciju Hrvatske kroz godine. Tu priču možemo narodski nazvati – nezerluk. Thuram je našao baš protiv Hrvatske postići jedina dva pogotka u karijeri, Srna promašuje penal protiv Japana, a ona tragedija protiv Turske na Euru 2008. godine kada su Vatreni, bez lažne skromnosti, mogli do kraja, teško da će se ikada ponoviti nekom sportskom kolektivu.
Ali, život vraća dugove. Sve što nije išlo na mlin Hrvatske kroz godine, krenulo je u nokaut fazi u Rusiji.
Na penale se prošla Danska, zatim Rusija.
Zanimljiv je trenutak protiv Danske u osmini finala kada u 116. minuti produžetka Schmeichel ruši Rebića, a Modrić promašuje jedanaesterac koji bi jamačno značio i pobjedu. Susret odlazi u raspucavanje i nekako sve miriše na tu 2008. godinu i još jednu tužnu priču. Nije bilo tako.
Subašić brani kada je najpotrebnije, a Rakitić hladno pogađa odlučujući jedanaesterac.
Protiv Rusije isti šablon, Englezi padaju nakon produžetaka i eto ti finala. Tamo su Francuzi - snalažljiviji, a Hrvatska osvaja srebro.
Priča se nastavlja 2022. godine na prvenstvu u Kataru. Samo su sada tu Livaković, Pašalić, Vlašić i ostali.
Japan se prolazi nakon penala, a u četvrtfinalu čeka Brazil. Brazil koji je odlučan osvojiti “boginju“, ali pita se nešto i Brunu Petkovića.
Hrvatska se većim dijelom susreta dobro držala, imao je Brazil naravno svoje šanse ali su poveli tek u nadoknadi prvog produžetka preko Neymara. Najgori trenutak za primiti gol i činilo se da Hrvatska ne može naći put nazad iz tog šoka. A onda, Oršić povratno za Petkovića koji s ruba šesnaesterca pogađa za 1:1.
Ponovno penali i ponovno Hrvati demonstriraju silu. Za drugo uzastopno polufinale.
Maroko je gladan, ali Hrvatska ima to nešto
Susret s Argentinom u polufinalu Svjetskog prvenstva u Kataru bio je dijametralno suprotan od onog u Rusiji. U samoj pripremi utakmice, navijači ali i nogometni analitičari davali su velike šanse Vatrenima za novo finale, a Argentinci su na teren izašli s mnogo više strahopoštovanja nego onda.
Pričat će se o odluci sudca Orsata da svira penal nakon prekršaja Livakovića nad Alvarezom kojeg Messi pretvara u 1:0 i još nekoliko odluka, ali ukupni dojam je da toga dana nitko ne bi prošao u finale pored Argentine. Prema onoj "zdrav čovjek ima tisuću želja, a nogometni svijet samo jednu – da Messi osvoji Svjetsko prvenstvo", bilo je suđeno.
Poraz u polufinalu Svjetskog prvenstva može biti bolan, ali je utješna nagrada vrijedna borbe. Medalja je medalja, a Hrvatska za broncu igra protiv Maroka. I to kakvog Maroka. Izbacili su Portugal, postali prva afrička reprezentacija u polufinalu Svjetskog prvenstva i kucaju na vrata svjetskog nogometa s nizom gladnih lavova u svojim redovima. Ali, Hrvatska opet ima to nešto, Hrvatska opet ima svjetsku medalju oko vrata.
Neka kažu Brazil, Argentina ili Engleska
Tri puta među tri najbolje reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, od toga dva puta u nizu, zovimo to srećom, uspjehom ili nečim trećim, ali Hrvatska ima pravo sanjati novi veliki rezultat. Jedino se Francuzi od 48 reprezentacija koliko ih ove godine sudjeluje na prvenstvu mogu pohvaliti onim što imaju Hrvati – dvije medalje sa Svjetskog prvenstva u nizu. Ne postoji neugodnija reprezentacija u nokaut fazi od Hrvatske. Svjedoči tome i podatak da su Vatreni tri puta prolazili skupinu na Mundijalu i sva tri puta su se okitili medaljom.
Pred ovo Svjetsko prvenstvo nikog nisu posebno zabrinuli nešto nedorečeniji nastupi u prijateljskim utakmicama. Igrači djeluju fokusirani na ono bitno što dolazi i što je još važnije neopterećeni prethodnim rezultatima. Iskustvo je tu, samopouzdanje također, grupa je prolazna, a Hrvatska je vladar nokaut faze turnira.
Ne postoji situacija kroz koju Vatreni nisu prošli u svojoj kratkoj ali bogatoj povijesti, a to bi ih trebalo činiti otpornima na preveliki respekt prema velikim imenima, prema velikom natjecanju i prema kompleksu onih "manjih" država na prvenstvu.
Rasterećena Hrvatska je opasna, pogotovo kada ju se podcijeni, a to je, čini se, slučaj i na ovom Svjetskom prvenstvu. Neka kažu Brazil, Argentina, Engleska… oni su to osjetili na vlastitoj koži.
