Gdje si bio 15.7.2018.?

Dan za doživotno pamćenje

Gdje si bio petnaestog sedmog dvije i osamnaeste? Bit će to pitanje koje će obilježiti svaki izlet u sjećanja na ovaj dan, dan kojim se, nekim čudom, konačno devedeset osma stavlja u stranu. Bilo bi još ljepše da se u stranu nekako maknu i '92, '93
Sport / Nogomet | 15. 07. 2018. u 10:28 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nema sumnje, malo tko je svjestan pravog značenja današnjeg finala. Francuzima je, također, prpa, oni bi po drugi put na vrh, da pokažu svima da nisu te sada već daleke 1998. Svjetsko prvenstvo uzeli samo zato jer su bili domaćini, da je to bilo na kvalitete jedne generacije, koja sada ima svoj nastavak u Pogbi, Griezmannu, MBappeu, ali Hrvati su prvi put ovdje.

Iskreni budite i recite – jeste li svjesni?

Što je finale Svjetskog prvenstva saznajemo praktično iz minute u minutu, odjednom su svjetla reflektora na ovom komadiću Europe, svi traže Hrvatsku, svi broje koliko je Hrvata, ima ih što se na današnji dan čude kako čak i u Bosni i Hercegovini obitava narod svjetskih finalista i kako je u dijelu te napaćene zemlje opća euforija, ravna ili čak i veća nego negdje u susjednoj Hrvatskoj.

A oni stranci koji baš vole učiti, saznaju usput kako je dobar dio ove reprezentacije satkan baš od tih Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Nema utvaranja, reklama koju nosi finale SP-a ne može se mjeriti ni s jednom drugom. Možda tračak svjetla jakog reflektora koji trenutno obasjava Hrvatsku, dobaci i do Bosne i Hercegovine, jer i ovdje treba svjetla više nego ikad!

Na pragu vječnosti

Ulazak u vječnost, tako se može opisati ovo igranje u finalu. Jedna mala zemlja poput Hrvatske, na papiru „osuđena“ zauvijek se sjećati te 1998., kada je uz puno sreće, puno srce, ali opet nekako niotkud upala u matrix i ispod radara projektiranih favorita ušla u završnicu, sada doživljava nešto više. Današnja utakmica je milijun puta jača od utakmice za treće mjesto, to je utakmica koja će se vrtjeti na svim špicama i dokumentarcima o povijesti Svjetskih prvenstava, od sad pa za milijun godina, a nogometa će biti dok bude svijeta, u jednom trenutku će preko zaslona prodefilirati „kockice“, pa bilo da podižu pehar, bilo da primaju zasluženo srebro.

A zamisli da bude ovo prvo, pa te od sada pa do kraja naših života, pa i puno dalje od toga, prati prefiks „svjetski prvaci“ i sjaji ona zlatna zvijezda iznad grba!

Ovo ulazi direktno u DNK!

Nema boljeg primjera od Urugvaja, njihova prva titula bila je ona prva uopće, nitko je se više i ne sjeća, ali je zapisana i stoji kao vječni spomenik, drugu pamtimo kao tuđe kolektivno sjećanje na tugu Brazilaca 1950., doživljavamo je u vlastitim mislima otvorenih usta kao dokaz da ne pobjeđuje uvijek onaj koji bi kao trebao pobijediti i da favorita u finalima nema. Oba su naslova za Urugvaj bila davno, ali dvostruki svjetski prvaci u naslijeđe su dobili „mentalitet svjetskih prvaka“, pa i danas, ta zemlja s manje ljudi od Hrvatske, izaziva maksimalan respekt, a njihova reprezentacija ima „ono nešto“ i imat će uvijek.

Pa, gdje su ti crni Englezi i njihov famozni, dobro nategnuti naslov iz 1966.? Ne samo da je obilježio njihove generacije koje su to gledale, pa i danas kod njih važi ona „Gdje si bio tog tridesetog džulaja šezdeset šeste?“, nego se tamo sve mjeri do te '66 i nakon nje. To im je kamen temeljac, kao Kristovo rođenje u svjetskom kalendaru, vječna nada da će se opet vratiti taj dan i taj osjećaj, kada će visoko opet podignuti „Zlatnu boginju“. I dio tog engleskog stava, kojeg nazivamo nadmenim, ufuranim, podcjenjivačkim, izvore iz te mitske '66.

Vrhunski lijek za sve društvene bolesti

Svima je trijumf na SP-u značio puno, čak i onim zemljama koje bi mogle i bez nogometa i dalje živjeti po svome. Čak i Njemačkoj, a da ne govorimo o Italiji, Španjolskoj ili Francuskoj, nogomet liječi rane i ranice, osvjetljuje obraz u svijetu – i ne jednom donosi opipljivu dobit. Popularnost i simpatija se podudaraju, svi hrle u zemlju Svjetskih prvaka, zaboravljaju se definicije zemlje iz ružnijih vremena i prva asocijacija ne bude, recimo,  ružan, prljavi rat, žrtve i stradanja, nego nogomet.

Netko će reći – banalnost i kozmetika nikada ne mogu oprati krivca, mi se slažemo s tim, ali mogu itekako promijeniti percepciju krivnje – i skinuti je konačno s čitavog naroda, a ostaviti na zaslužnim pojedincima.

Kako ono reče stari Bill Shankly?

Nogomet je čudo. Već odavno smatram da je u pitanju mješavina religije i strasti, ne više najvažnija sporedna stvar na svijetu, jer reći za nogomet da je sporedan to je kao da kažeš da je politika kurva, ali te se ne tiče jer si ti obiteljski čovjek. Nogomet je kralj. Finale SP-a je kruna.

Gdje si bio petnaestog sedmog dvije i osamnaeste? Bit će to pitanje koje će obilježiti svaki izlet u sjećanja na ovaj dan, dan kojim se, nekim čudom, konačno devedeset osma stavlja u stranu. Bilo bi još ljepše da se u stranu nekako maknu i devedes'druga, treća…a po mogućnosti i sve one čet'resneke. Ne da bi se zaboravile, nego da postanu najvažnije sporedne stvari na svijetu.

 

Kopirati
Drag cursor here to close