Bugari u Meksiku, Bugari u Mostaru

U vrijeme kada nogomet nije bio ono što je danas, kada je svaka utakmica bila jedna vrsta praznika, gledanja onih najvažnijih je bilo posebno. To su uglavnom bile utakmice reprezentacije, nastupi klubova s prostora bivše države u Europi, završnice eurokupova. Domaći nogomet se uglavnom gledao uživo. Derbiji su išli u nekim skraćenim snimkama, nešto i "live". Sportska srijeda i Eurogol dan poslije su dugo vremena bile poveznice s najboljim europskim klupskim nogometom.

Stalno Bugarska 

Nogomet iza zida sredinom osamdesetih je imao svoje mjesto. Bilo da se radi o klubovima Sovjetskog Saveza, Rumunjske, Istočne Njemačke, Poljske, Čehoslovačke, Bugarske. Poljud i gol Radanovića je ostao do danas neprolazan, ali Bugari su svoju hladnu osvetu servirali vrlo brzo. Već u sljedećem ciklusu. Onom za Meksiko 1986. godine.

Prvo su uzeli bod na JNA, a onda je negdje baš u ovo prije 41 godine Plamen Getov spakovao dva komada. Po dva su do kraja  kvalifikacija složili Andreas Thom i Michel Platini ostavivši Jugoslaviju u čekaonici velikih takmičenja sve do Italije 1990.

Na otvaranju SP svjetskih prvaka

Godinu poslije, 31. svibnja 1986. godine, Bugarska će se suprotstaviti Italiji na otvaranju Svjetskog prvenstva. Za one koji ne znaju, sve do 1986. godine, čast da otvori svjetsko je imao branitelj naslova. Naravno, otvaranje svjetskog, obiteljsko okupljanje se podrazumijevalo jer kako kod očevih, tako i maminih, sport je bio dio života. Za klinca od nekih devet godina ta utakmica puno znači. Stariji pričaju o Italiji, Bugarima, propuštenim prilikama repke, dok se na ekranu vrte imena jedne pa druge selekcije.

Za mene je to prva, reklo bi se zvanično utakmica Svjetskog prvenstva koju gledam ono od početnog udarca. Od igrača koje komentator izgovara, meni nekako najbolje zvuči ime Alessandra Altobellija. Razloga nema nekog posebnog. Valjda sam već negdje čuo za njega kroz Eurogol, To je možda jedan od. Drugi je njegove prezime, jer meni zvuči neobično i stalno mislim da je Autobelli! I baš je taj Altobelli postiže gol negdje u završnici prvog dijela. Italija je bila bolja, stvorila je nekoliko prilika, ali žilavi Bugari su ostali živi.

Baš kao i drugom dijelu kada će priliku dobiti Vialli, dok će najbolju šansu zapucati Antonio Cabrini. I kad su svjetski prvaci propustili svoje prilike, Bugari su to odlučili naplatiti, Nasko Sirakov zabija pet minuta prije kraja. Sirakov igrač Vitoše iz Sofije. To je današnji Levski.

Ništa posebno, završila se utakmica, pogledala se sljedeća ona između Brazila i Španjolske, prvenstvo je išlo dan za danom. Italija je završila iza Argentine, Bugarska iza Italije u skupini.

Eto Bugara u Mostaru

Novo prvenstvo u Jugoslaviji je krenulo nakon velike afere oko namještanja sezonu ranije. Na europskoj sceni igrali su Crvena Zvezda, Partizan, Rijeka, Hajduk i Velež. Kao pobjednik Kupa. Rođeni su u prvom kolu prošli Vašaš i kockaste stative u Budimpešti, a onda im je ždrijeb u drugom kolu dodijelio Bugare, Vitošu.

U ono vrijeme to je značilo, najgoreg mogućeg protivnika. Opet Bugarska. Puno godina kasnije, iz razgovora s igračima Veleža saznao sam što su prošli prije, za vrijeme i nakon utakmice. Utakmice za koje su obično kaže da je nisu mogli dobiti nikako. Poljak Aleksander Suchanek sudac je gurao domaće koliko je mogao. Nakon što je Velež preživio prvo poluvrijeme  svirao je penal koji u gol pretvara Georgi Yordanov, dok je drugim golom priču završio Nasko Sirakov. Da, onaj Nasko.

Nasko tamo, Nasko vamo 

Po povratku iz Sofije, naravno "pročulo" se što su Rođeni prošli u Sofiji, pa je bio spreman doček. Bilo je svega, tadašnja milicija je imala pune ruke posla. Bilo je gužve na treningu gostiju, pred samu utakmicu, poslije. Revanš je igran 5. studenog, koji je bio onako baš hladan. Atmosfera poprilično napeta, nervozni igrači Veleža, publika. Idealno za ekipu koja brani dva razlike.

Brani se i čeka kontre. Tuce iz slobodnjaka pogodi prečku, jedna kontra Iskrenova za 0-1. Onda je u drugom dijelu na scenu stupio, naravno Nasko Sirakov.Za 15-ak minuta je prvo kaznio grešku obrane Veleža, a onda je također i on realizirao jednu kontru lijepom lobom. Velež jeste u finišu došao do pirovih 4-3, ali je Vitoša prošla dalje. navijači Veleža su žalili za tom prečkom, propuštenim prilikama, nitko nije pričao o ekipi iz Bugarske.

Ekipi koja je u Mostaru te večeri igrala s petoricom iz Meksika. Tu su bili Borislav Mikhailov, Nasko Sirakov, Petar Petrov, Božidar Iskrenov i Georgi Yordanov. Pet igrača koje si tog ljeta gledao protiv Italije, bili su tu, ispred tebe.

Velika stvar, ali opet ništa specijalno. Zamislite danas, koliko bi prostora u medijima dobio jedan takav klub, jedna takva ekipa, koja je temelj jedne jake reprezentacije.

I to nije sve. Osam godina kasnije, SP u Americi, Bugari idu u polufinale, dobili su Njemačku 2-1. Na golu je Mikhailov, s brojem deset Nasko Sirakov. Onaj Nasko.