"Yugoslav Player Going Back Home", bio je jedan od tekstova tog 2. rujna 1976. godine u New York Timesu. Ne preveliki tekst u kojem je između ostalog izjava velikog Red Auerbacha, menadžera Bostona. "Radi se košarkašu koji može postati NBA zvijezda. Njegov najveći problem je nepoznavanje jezika", kratko je pojasnio legendarni trener.
Odbio Boston
Popularni Praja je odradio predsezonski trening kamp Celticsa u Marshfieldu i na kraju se vratio u Beograd. U Boston je otišao nakon Igara u Montrealu. U to vrijeme dres Bostona su nosili Jo Jo White, John Havlichek, Dave Cowens. Europljana nije bilo niti na mapi. Praja je došao, pokazao da može sjajno šutirati, skakati, zakucavati. Bijelac koji bez problema može da se nosi s tada ipak sjajno pripremljenim tamnoputim košarkašima.
Jezik jeste bio problem, ali ne najveći. Postati profesionalac značilo bi jedno. Oproštaj od države, reprezentacije, košarke kakvu je volio, kakvu je igrao. Vjerojatno i neka suspenzija saveza. Iza sebe je u tom trenutku imao dva naslova prvaka Europe s reprezentacijom, srebro iz Montreala, srebro iz Portorika. I titulu prvaka Jugoslavije s Partizanom. Prve u povijesti ovog kluba.
Iz Lokomotive za tri godine do reprezentacije
Nevjerojatno za košarkaša koji nije igrao za omladinske selekcije, košarkaša koji će otići iz Mostara samo pet godina prije. Kao igrač Lokomotive koji je odrastao na betonskim terenima Kantarevca. Gdje je završio na jednom treningu. Na nagovor brata Saše - Cake. Nakon nogometa i planova da bude igrač Veleža, rukometa, došla je na red košarkaška lopta. Od koje se više neće odvajati narednih malo više od 20 godina.
Svoju posljednju sezonu odigrao je u dresu Crvene Zvezde (90/91), u vrijeme dok su igrali neki mladi igrači poput Saše Obradovića, Mlađana Šilobada, Tarlaća. Trenirao ga je Moka Slavnić.
Profa nezadovoljan ako daš 180
Koliko dugo je igrao najbolje potvrđuje podatak da su ga pored Slavnića trenirali još neki njegovi bivši suigrači. Krešo Ćosić, Pero Skansi. Prije toga stari lisci, Ranko Žeravica koji ga je doveo u Partizan, neizostavni profesor Nikolić.
"Kako god da okreneš, on je bio nezadovoljan. Kad daš 180 i kad daš 80 poena, njemu je isti đavo bio, on je uvijek bio nezadovoljan. Mi smo ga poznavali i oguglali smo na to, ali on je znao da smo mi odradili posao i da smo dobro odigrali. Naravno, kao što svaki igrač teži da što bolje igra, tako je Profa uvijek težio... možda nismo odigrali pet akcija koje je on htio u toj utakmici, pa je nezadovoljan, to je tako funkcioniralo", znao je reći Dalipagić.
Nema više Ćosića, Delibašića, Skansija, Novosela, Šolmana, Petrovića, velikog broja igrača koji igrali sa Prajom. Jedan od onih koji pamti te godine je Željko Jerkov.
Jerkov: Mogao je igrati u NBA ligi
"Zajedno smo ušli u reprezentaciju 1973. i deset godina smo skupa igrali, kasnije smo se družili i u Italiji kad je igrao kod Pere Skansija, s kojim je bio prijatelj jer su njihove supruge skupa išle u srednju školu u Splitu. Bio je fizički dominantan, savršene tehnike, skoka i šuta, nitko prije njega nije imao na krilnoj poziciji takve fizikalije... Otišao je prerano, a ja ću ga pamtiti po tome što smo deset najboljih godina naših karijera proveli rame uz rame u reprezentaciji", reći će za 24.sata.hr njegov suigrač iz reprezentacije Željko Jerkov.
Zakucao Rusima
Upravo je Jerkov bacio onaj famozni pas Dalipagiću preko cijelog terena, ovaj je zakucao u finalu protiv Sovjetskog Saveza. Jugoslavija je uzela naslov, Dalipagić je bio MVP turnira.
Te 1978. godine Partizan je uzeo Kup Koraća, treće po snazi europsko klupsko takmičenje, koje je iz današnje perspektive bilo strašno jako. Finale je igrano u Banja Luci, Partizan je nakon produžetka savladao Bosnu 117-100. Dalipagić je bio prvo ime utakmice, pored njegovog imena upisano je 48 poena. Od dresa Partizana se oprostio 1982. godine. Već tada je bio proglašavan najboljim sportašem Jugoslavije, tri puta najboljim košarkašem Europe, Eurobasketa 1977. godine.
Iz Partizana je otišao s ubačenih 8.278. Protiv Cibone 50 poena, protiv Cantua 55, protiv Radničkog 57. Četiri puta u prvenstvu je imao prosjek iznad 30 posto.
Američkoj selekciji u Madridu je na jednom turniru utrpao 42 poena, famoznom North Carolina sveučilištu 41 poen. U to vrijeme na drugoj strani su bili Jordan, Worthy, Sam Parkins.
Rekordi u Italiji
Iz Partizana je otišao Italiju (Carera Venezia), vratio se, pa onda jedna sezona u Real Madridu za koji je igrao samo u Kupu prvaka. Definitivno odlazi u Italiju 1983. godine. Giomo, Hitachi, Reyer (Venezia), Gedeco (Udine) i Glaxo (Verona). Bilo je potpuno nevažno. Ni godine nisu predstavljale problem. Ni cigarete. Izgledao je kao netko tko se samo igra košarke. Netko tko može ubaciti koliko hoće. U svakom trenutku.
Najviši prosjek poena u povijesti talijanske lige koji iznosi preko 33 poena prosječno. Ukupno 7.993 poena na 241 utakmica, tri puta najbolji strijelac lige, šest sezona s preko 30 poena po susretu.
Rekordnih 1.417 poena u jednoj sezoni (1987-88). Nestvarna statistika. baš kao i utakmica odigrana 25. siječnja 1987. godine protiv Bologne. Utakmica u kojoj je Praja postigao 70 poena. Sudbina ili ne. Preminuo je na isti dan.
Dva Dražena
Između sezona u Italiji, ako nije bilo obaveza u reprezentaciji znao bi svratiti do Mostara pa zaigrati malo basketa tamo gdje je počeo. Na Kantarevcu. Nije mu mrzak bio ni tradicionalno jaki basket u Zaostrogu. Za repku je igrao posljednji put 1986. godine u Madridu. Dva Dražena. Petrović i Dalipagić. Drama protiv Sovjeta, bronca protiv Brazila.
"Jednom sam bio na odmoru na Zlarinu. Dogovorio sam se naći na Baldekinu s Draženom, koji je bio 13 godina mlađi od mene. Bili smo u dvorani u osam ujutro, igrali basket i šutirali. Bili smo fanatici košarke. Nakon treninga smo ispucavali po 500 lopti. Danas ih toliko ispucaju u tjedan dana", rekao je jednom.
Zatvorena vrata u Partizanu
Po završetku igračke karijere pokucao je na vrata Partizana. Planirao je biti nešto. Možda čak i trener. Dobio je funkciju tehničkog direktora.
"Sve je bilo nekako pripremljeno kako bi mi stavili do znanja da nisam čovjek od povjerenja. U jednom trenutku sam shvatio kako tu ne pripadam. Napustio sam sastanak. Kad sam zatvorio vrata, osjetio sam neko olakšanje. Žao mi je što nisam postavio pitanje zbog čega su prodati Divac i Paspalj, zašto se žurilo", govorio je Praja u drugom broju tada tek mladog, novog košarkaškog magazina "Koš" 1991. godine.
Manjak vrijednosti
Takav odlazak iz Partizana mu je teško pao, dugo vremena nije išao niti gledao utakmice ovog kluba. Jednako tako teško je prihvaćao činjenicu da države za koju je igrao više nema. Jako malo je pričao o košarci, nije ga bilo u medijima.
"Nestalo je sve u što sam nekada vjerovao. Sve vrijednosti kojima sam se divio i po kojima sam vodio svoj život, više ne vrijede. I kako sada ja da pričam o košarci. Postoji manjak vrijednosti, onih normalnih. Ne brinem se o tome, ne patim zbog toga, ali zato nigdje i ne idem. Ne miješam se ni u što, niti koga kritiziram, niti koga hvalim. Jednostavno me ne interesira", znao je reći.
Ni ulazak u košarkaški hram, Hall of Fame ga nije promijenio. Puno više se družio s reketom, puno više vremena je provodio na teniskim terenima. O košarci bi pričao rijetko ili malo nekada u društvu svojih prijatelja. Da je u njegove vrijeme košarka bila ono što je danas, Dalipagić bi na svom kontu imao milijune.
Bio bi ono što su Amerikancima Jordan, Magic, Bryant, što je danas LeBron. Godine čine svoje prolaze, odnose, sve je manje onih koji su igrali s Prajom, sve je manje onih koji se sjećaju. Možda bi i ta sjećanja bila drugačija "jača" da je Praja bio drugačiji. Ali je jednostavno bio takav. Vrhunski igrač, ali "svoj". Do kraja. Možda bi sve drugačije bilo da je ostao tog rujna 1976. godine u Bostonu. Tko zna? Možda to ne bi bio ovaj Praja.
