Toni Kukoč i Treviso: Dvije godine koje su promijenile sve

Nešto je pucalo te večeri u redovima Partizana, ne samo u trećoj utakmici finala play offa već u cijeloj finalnoj seriji. Treća utakmica kao da nije nikoga zanimala. Čak nije bilo ni TV prijenosa. Žarko Paspalj i Ivo Nakić se nisu "skidali" kako se to obično kaže košarkaškim rječnikom.

“Partizan i ja smo dobili ono što nam priliči. Stvari ne izgledaju dobro već duže vrijeme, pojasnio je novinarima tadašnji trener Partizana danas pokojni Dušan Vujošević. Željko Obradović je još bio igrač. I tada je razmišljao kao danas, kada je jedan od najboljih europskih trenera.

“Borit ću se do najsitnijeg detalja da sve zađe na vidjelo. Ja ne mogu pričati ispred kluba, ali ako se Partizan ne oglasi, ne objasni navijačima što se dogodilo, ja ću.”

Posljednji pljesak za simultanku u finalu

Očekivalo se puno od te finale serije, jer POP 84 kako se tada zvao "nasljednik" Jugoplastike, nije imao roster kao sezonu ili dvije ranije, ali opet je to bila jaka ekipa. Sretenović, Perasović, Pavićević, Kukoč, Čizmić, Naumoski, Tabak, Radović, Savić, Naglić. Sidro su već bili podigli Ivanović, Sobin, Rađa, vrijeme je bilo i za Tonija. Ubacio je u prvoj utakmici finala 16 poena, u drugoj 29, u trećoj je bio najskromniji - 14.

Opet, ta cijela finala serija bila je njegova simultanka. Polaganja, asisti, zakucavanja. Nezaustavljiv. Netko ga je već bio prozvao "Pink Panterom", netko "Konobarom". Pitanje je bilo samo je li gledate kada poentira, ili asistira. Na 4 minute i 18 sekundi prije kraja utakmice, trener ekipe iz Željko Pavličević odlučio se za izmjenu. Toni Kukoč ide na klupu.

Ne više se neće vračati u igru, sve je bilo rezultatski odlučeno. Gosti iz Splita su slavili novi naslov prvaka, tadašnja Jugoslavije se opraštala od Tonija. Toni od Jugoslavije. Podigao je ruku, dobio je standing ovation.

Od publike koja zna što je vrhunska košarka. Publike koja je u toj dvorani gledala košarku i prije nego je Toni uzeo košarkašku loptu u ruku. U staroj, donekle novoj Hali sportova na Novom Beogradu. Bio je to gest divljenja košarkaškom geniju, ali i osjećaj da Toni posljednji put igra u Beogradu.

Možda čak i pomalo ružan. Jer neke se stvari nisu mogle zaustaviti. Taj je pljesak trajao tek nekoliko trenutaka. Ali govorio je mnogo više od svih brojki, svih trofeja i svih naslova zajedno.

Treviso je čekao svog košarkaškog genija

Posljednji put da domaćoj publici pokazao sve ono zbog čega je bio poseban. Posljednji put da mu je jedna dvorana, u jednoj zemlji koja se polako mijenjala, mogla reći: hvala. Pred njim je bio novi svijet. Vrijeme je bilo za iskorak. Za odlazak. Za ono što dolazi nakon trenutka kada shvatiš da si prerastao sve što ti je dotad bilo poznato. Toni je odlazio, a košarka je ostajala sjećati se.

"Jedan je iz klase naših vrhunskih igrača. S tim što bih istakao važnu stvar. Kod Tonija nema niti trunke egoizma. Što meni ponekad smeta. Na jednoj utakmici on s lakoćom ubacio 30 poena, nekada opet više razmišlja o asistencijama, da ih ima deset, pa ne završava akcije onako kako bi trebao. Izvanserijski igrač, u svakom pogledu. Vi mate jako puno vrhunskih igrača koji su egocentrični i oko njih se sve vrti. I oko Tonija se sve vrti ali na neki drugačiji spontani način, pričao je tada Željko Pavličević kojem su uostalom kao i navijačima POP 84 još uvijek bila svježa sjećanja na treću titulu prvaka Europe koju je ovaj klub osvojio u Parizu osvojio zaredom.

Da zapalimo Treviso 

"Dođi da zapalimo Treviso", poručio je Toniju tada prvi play Benettona Vinny Del Negro kojeg su bolji poznavatelji košarke poznavali kao igrača Sacramento Kingsa. Međutim, u cijeloj priči je važna karika bio i Pero Skansi. Koji je u tom periodu vodio Benetton. Po preuzimanju ovog kluba krenuo je slagati ekipu. Toni je bio važna karika.

"Znate u Europi obično treneri traži američke centre, ja imam neku drugu teoriju. Ja bih gradio ekipu na vanjskim igračima, pojašnjavao je Skansi.

Grupacija Benetton počela je sponzorirati košarkaški klub tijekom sezone 81/82. Dolazak obitelji Benetton označio je početak novog razdoblja za klub, koji se preselio u novoizgrađenu dvoranu Palaverde, izgrađenu i financiranu sredstvima obitelji.

U to je vrijeme Treviso još uvijek igrao u drugoj talijanskoj ligi. No, ulaskom u prvu ligu 1987. Godine klub je zakoračio na veliku scenu i započeo put prema europskoj košarkaškoj eliti.

Pero Skansi znao je što Toni može postati

Svaki početak je bio težak. pa i ovaj ambicioznog društva iz Trevisa. Talijanskom košarkom vladali su klubovi s mnogo većom tradicijom i već izgrađenim ugledom, poput Varesea, Tracera iz Milana, Cantùa, Caserte i Scavolinija iz Pesara. U takvom društvu Treviso je tek tražio svoje mjesto, postupno gradeći momčad i identitet koji će mu omogućiti da se jednoga dana ravnopravno suprotstavi najvećima.

Do 1991. godine ekipa se nije dramatično promijenila. U njezinu su sastavu i dalje važnu ulogu imali neki od igrača iz prethodnog razdoblja, a među imenima koja su obilježila taj prijelaz bili su Andrea De Pol i Dan Gay. Benetton još nije bio klub koji osvaja trofeje i diktira pravila talijanske košarke, ali temelji budućeg uspona već su bili postavljeni.

Treviso je polako rastao, a iza njega je stajala obitelj koja je imala viziju, financijsku snagu i strpljenje potrebno za stvaranje velikog kluba. Ono što je početkom osamdesetih bilo tek ambiciozan projekt, početkom devedesetih počelo je poprimati obrise ozbiljnog košarkaškog središta. Benettonov uspon nije se dogodio preko noći, ali postajalo je sve jasnije da klub iz Trevisa više ne želi biti samo dio talijanske košarkaške scene — želio je postati njezin važan protagonist.

Toni Kukoč bio je savršen čovjek za takvu košarku. Visok, tehnički savršen, sposoban organizirati napad, pogađati izvana, igrati leđima košu i preuzeti ulogu razigravača. U današnjem bi košarkaškom svijetu za takvog igrača postojala posebna kategorija. Početkom devedesetih bio je rijetkost koja je mijenjala način na koji se razmišljalo o igri. Treviso i Benetton su trebali upravo takvu promjenu.

Dvadeset milijuna razloga za Europu

U ljeto 1991. Toni se našao pred jednom od najvažnijih odluka u svojoj karijeri. Chicago Bullsi, koji su ga izabrali kao 29. pick na NBA draftu 1990. godine, željeli su ga dovesti u Ameriku. Michael Jordan i Scottie Pippen već su gradili momčad koja će obilježiti povijest NBA lige, a čelnici Chicaga vjerovali su da bi Kukoč mogao biti dodatna prevaga u pohodu na nove naslove. S druge strane čekao je Benetton Treviso, predvođen Skansijem i potpomognut financijskom snagom obitelji Benetton. Toni je izabrao Italiju.

Potpisao je tada šestogodišnji ugovor koji je bio vrijedan 20 milijuna koje će mu biti isplaćene u pet rata. Ako bi nakon tri godine ljubav pukla iznos bi se prepolovio. Villa Minelli je bila mjesto gdje je Toni potpisao ugovor iako je posao završen nešto ranije u Švicarskoj. Čak su domaćini osigurali da putem satelita pressica pogledaju Amerikanci, točnije čelnici Bullsa kako bi se uvjerili da Toni ostaje u Europi.

Uporno su novinari na prvom predstavljaju pokušavali od čelnika kluba doći do iznosa za koji je Toni potpisao. Giorgio Buzzavo je tu bio ispred sportske grupacije koja je bila izrazito jaka. Košarka, odbojka, ragbi pa Formula 1. Ono što je bilo sigurno radilo se šestoznamenkastom iznosu u dolarima. Klub je našao način kako da "namiri lovu". Jedan dio je plaćao klub, drugi dio Benetton. Gilberto Benetton je držao konce. Uz Tonija su bili njegov menadžer Capicchioni, Ivica Dukan, Mira Poljo.

"Treviso je poput Splita, slična je klima. Ambicije moje i kluba se poklapaju, velike su. U Trevisu sam bliže roditeljima, prijateljima, u ovim vremenima koja nisu nimalo ugodna pričao je Toni. U njegovu izboru nije bilo samo košarke i novca. Europa je bila njegov dom, a Jugoslavija je prolazila kroz dramatične i bolne promjene. Odlazak u Italiju značio je priliku za nastavak karijere u mirnijem okruženju, bliže ljudima koje je volio.

Krauseu je ostala samo crkva

Amerikanci su čekali. Jerry Krause, tadašnji glavni čovjek Bullsa, nije skrivao koliko ga je privlačila pomisao da Kukoč jednog dana zaigra u Chicagu.

"Ujutro idem u crkvu pomoliti se za Tonijevo zdravlje i dobre igre. Uvjeren sam da će doći u naš klub. Čekamo ga otvorenih ruku, iako ponuda neće biti izdašna”, poručivao je Krause.

Početak nije bio lagan. Obilježit će ga to i očvrsnuti, ispostavilo se kasnije. Na početku svoje prve sezone u Benettonu Toni je, naime, imao jednu nezgodnu ozljedu noge koja ga je dosta dugo mučila i nikad nije sasvim sanirana. Ipak, kako je sezona odmicala Toni i Benetton su izgledali sve bolje. Stigla je završnica sezone, play off. Prvo je u dvije utakmice njegova ekipa eliminirala Stefanel iz Milana, Stefanel kojeg je vodio Boša Tanjević, za koju su igrali Dino Meneghin (još uvijek), Fućka, Gray, Middleton.

Onda je na red došao Messaggero Dine Rađe. Rađa i Mahorn su pali u polufinalu u tri utakmice. Finala protiv Scavolinija su bili posebna priča. Bilo je finala prije i poslije, ali ovaj okršaj je ostao do danas jedan od najvećih, najboljih, nije moglo biti drugačije. Toni je bio igrač za velike utakmice.

Četiri utakmice za povijest

Prva utakmica u Pesaru pripala je Scavoliniju. Toni Kukoč odigrao je sjajno prvo poluvrijeme, ubacivši 16 poena, a Benetton je na odmor otišao s dva poena prednosti. No, nastavak je donio preokret. Domaćini su preuzeli kontrolu i na kraju uvjerljivo slavili 99:88. Daye s 23, te Workman i Magnifico s po 21 poenom, predvodili su Scavolini do prve pobjede.

U drugoj utakmici vodila se velika bitka do posljednjih sekundi. Benetton je pet sekundi prije kraja imao vodstvo 79:77. Scavolini je dobio priliku za posljednji napad, ali je izgubio loptu. Serija se nastavila.

Ni treća utakmica nije ponudila predah. Deset sekundi prije kraja Scavolini je imao pola koša prednosti, a pritisak u dvorani mogao se rezati nožem. Tada je na scenu stupio Toni. Pogodio je oba slobodna bacanja, u vrijeme kada je još vrijedilo pravilo jedan za jedan, i preokrenuo utakmicu. Scavolini više nije imao odgovor. S 20 poena Kukoč je zaključio susret, a on i suigrači odjurili su u svlačionicu znajući da ih samo jedna pobjeda dijeli od naslova.

Scavolini se, međutim, nije namjeravao predati. U četvrtoj utakmici gosti su na poluvrijeme odnijeli tri poena prednosti, ali u nastavku više nisu mogli pratiti ritam domaćina. Benetton je pojačao pritisak, serijom 8:0 preuzeo kontrolu, a potom počeo lomiti otpor suparnika. Iako je Kukoč promašio nekoliko lopti, vezao je dva važna napada, dok su se nizali i pogoci za tri poena. Benetton je pobjegao na 63:49.

Scavolini je pokušao posljednji povratak i smanjio zaostatak na šest poena, ali vremena više nije bilo. Treviso je slavio 86:80 i osvojio prvi naslov prvaka Italije. Ovo nije bila šetnja kao recimo u Beogradu na oproštaju, ali je valjda zato bilo slađe. Toni je došao, prošao probleme i uzeo titulu prvaka. Sljedeći cilj je bio prekinuti dominaciju klubova iz bivše Jugoslavije.

Solun i finale koje je ubilo košarku

Nakon tri naslova koja su završila u Splitu, jedan je uzeo Partizan u Istanbulu. Benetton je došao na Final Four. Tamo su bili još PAOK, Limoges, Real Madrid. I trojica trenera iz države koja se raspadala. Skansi, Maljković, Ivković. Toni i društvo su preživjeli polufinale i PAOK. Maljkovićev Limoges je limitirala Real u polufinalu na 52 poena.

Toni je igrao protiv svog učitelja, Maljkovića i nekadašnjeg suigrača iz reprezentacije, posljednjeg cimera iz reprezentacije Jugoslavije, Jure Zdovca. Finale je iskreno bilo jednoj od najlošijih ikada. Igralo se na malo poena, a kada je tako onda teško može biti drugačije. Maljković i Zdovc su znali kako mogu zaustaviti Tonija. Obranom, žestokom, krvavom. Toni Kukoč i društvo našli su se u utakmici koja je više nalikovala tučnjavi nego košarkaškom nadmetanju.

Poraz koji je Tonija najviše bolio

Toni se trudio, borio, ali je prve poene postigao tek u sedmoj minuti drugog poluvremena. Benetton je u jednom trenutku imao deset poena prednosti, ali utakmica se postupno pretvarala u neizvjesnu završnicu. Minutu prije kraja Kukoč je tricom izjednačio na 55:55 i vratio nadu Trevisu. No, umjesto preokreta, uslijedili su prekršaj i izgubljena lopta.

Bilba i Zdovc s linije slobodnih bacanja dovršili su posao, a Limoges je kreirao jednu od najvećih senzacija do danas kada je u pitanju Euroliga. Michael Young, s 18 poena i sedam skokova za 35 minuta, bio je jedan od ključnih igrača pobjedničke ekipe. Toni je ubacio 14 poena, uz 5 skokova i tri asista. Proglašen je opet za MVP-a turnira, ali suze nije mogao sakriti. Bio je slomljen. Prazan. Borio se do zadnje lopte. I nije mu bilo lako, jer nije gubio finala.

Poraz je posebno teško pao treneru Petru Skansiju, koji nakon utakmice nije skrivao ogorčenje.

"Košarka je umrla u ovom finalu. Došli smo ovdje igrati košarkašku utakmicu i naišli smo na hrvanje. Bio je to trijumf antikošarke“, poručio je Skansi.

Godinama poslije Toni se s posebnom emocijom prisjećao vremena provedenog u Trevisu i odnosa sa Skansijem, trenerom koji je u njemu prepoznavao nešto posebno još dok je bio mlad igrač.

"Jako puno vremena u Trevisu provodili smo razgovarajući o tome kako možemo popraviti neke stvari. Svaki njegov savjet tada mi je bio zlata vrijedan. Imao je povjerenja u mene, ali daleko od toga da sam znao sve o košarci. Šjor Pero dobro je znao da mogu napraviti neke posebne stvari na terenu. I eto, malo je nedostajalo da postanemo prvaci Europe. U finalu nas je dobio Limoges“, prisjetio se Kukoč.

Najteži poraz u karijeri 

"Ne volim se toga prisjetiti. Meni osobno to je najteži poraz u karijeri. Bilo mi je jako teško tih dana, i zbog Pere, ali i zbog obitelji Benetton, koja je puno napravila za nas i košarku u tom gradu. Izgubili smo malo zbog neiskustva, ali i zbog nekih sudačkih odluka. I danas sam uvjeren da je na meni u zadnjem napadu bio faul. Suci su me uvjeravali da je ruka dio lopte, ali najbolje se toga ne prisjećati.“

U toj posljednjoj akciji, u kojoj je tražio prekršaj nakon šuta za tri poena, kao da je ostalo zarobljeno sve ono što je Benetton mogao postati te večeri. Jedan zvižduk mogao je promijeniti priču, ali nije. Ostala je praznina koju nije moglo popuniti ni dobro odigrano polufinale ni spoznaja da su bili nadomak europskog vrha.

Posebno je boljelo što je poraz došao u razdoblju u kojem je Treviso živio košarku, a Toni pronašao sredinu u kojoj je mogao rasti, pobjeđivati i osjećati se kao dio nečega velikog. Zato se, unatoč svemu, radije prisjećao lijepih dana, druženja sa Skansijem i proslave naslova prvaka Italije.

Europska priča te sezone završila je razočaranjem, a Benetton nije uspio osvojiti ni domaće prvenstvo. U finalu doigravanja uvjerljivo ga je nadigrao Knorr iz Bologne.

Vrijeme je za posljednji veliki izazov

Tako je sezona koja je obećavala mnogo završila bez novog trofeja. Ostali su bolni porazi, osjećaj propuštene prilike i spoznaja da je do najvećeg uspjeha nedostajalo tek malo. Ponekad upravo ti porazi najdublje ostanu u sjećanju — ne zato što je ekipa bila daleko od cilja, nego zato što ga je mogla gotovo dotaknuti.

Jerry Krause više nije morao ići u crkvu. Nakon dvije sezone u Trevisu, Toni je spakirao kofere, mediteransku klimu je morao zamijeniti za hladnoću i vjetar Chicaga. Nakon što je do svoje 25. godine pokorio europsku košarku, Toni Kukoč bio je spreman prenijeti svoj talent u NBA ligu.

Bullsi iz "Grada vjetrova” plivali su na valu uspjeha predvođeni Michaelom Jordanom i Scottiejem Pippenom, a Kukoč je trebao biti ona prevaga koja će ih zadržati na vrhu još godinama. Ipak, prvi dan u Chicagu za "Konobara” nije mogao biti gori.

"Ubili su Michaelova oca, a baš onog dana kad sam stigao u Chicago – dakle, dan kad sam došao u Chicago – već sljedećeg jutra otišao sam pogledati dvoranu za trening. Kad sam stigao tamo, nastao je kaos, mediji su bili posvuda. Kažem: ’Ovo ne može biti zbog mene. Što se dogodilo?’ Nisam znao, nisam gledao televiziju, tek sam se bio probudio. A oni mi kažu: ’Michael, Michael je otišao.’ Rekao sam sam sebi: ’Prijatelju, zakasnio si. Malo si zakasnio.’ Bio sam toliko potišten da sam se vratio kući i rekao supruzi: ’Nemoj se ni truditi raspakirati stvari’”, ispričao je Toni u emisiji Sport nedjeljom.

"Iako je Toni imao petogodišnji ugovor i oko njega sam gradio budućnost kluba, na moj užas Benetton ga je pustio već nakon druge sezone, procijenili su da su na njemu dovoljno zaradili i prepustili ga Bullsima. Kad sam vidio što se događa, moje razočaranje je bilo beskrajno pa sam i sam napustio Benetton, njihova neambicioznost me užasavala – otkrio je pokojni Skansi.

Pravi šampioni znaju kada treba krenuti ispočetka

A odluku o odlasku u Bullse donio je sam Toni koji je shvatio da je u Europi osvojio sve što je mogao, i da je NBA jedini preostali izazov. Ta ga je odluka koštala milijuna dolara koje je oprostio Benettonu samo da ga tri godine prije isteka ugovora puste u Chicago.

Birao je ligu u kojoj mu nitko neće priznati ništa samo zato što je bio prvak Europe. Ligu u kojoj će ponovno morati dokazivati da može biti važan, u kojoj će se suočiti s igračima čija su snaga, brzina i fizička pripremljenost postavljali drukčije zahtjeve pred svakoga tko je dolazio s druge strane Atlantika. A upravo je u tome bila veličina Tonija Kukoča.

Nije mu bilo dovoljno da bude najbolji ondje gdje ga svi poznaju. Želio je saznati koliko zaista vrijedi ondje gdje se tek mora predstaviti. Od Jugoslavije, ovacija širom Europe i svijeta, preko naslova prvaka Italije i bolnog finala u Solunu, do odluke koja je promijenila njegov život – svaki je korak vodio prema Chicagu. Tamo ga je čekao Michael Jordan, čekali su ga Pippen i Phil Jackson, čekali su ga pritisak, sumnje i velika očekivanja.

Čekala ga je NBA liga.

Toni Kukoč nije otišao zato što više nije imao što osvojiti. Otišao je zato što je znao da još uvijek ima što dokazati. I možda je upravo to najveća priča o njemu. Ne samo priča o talentu koji je pokorio Europu, nego o čovjeku koji se, nakon svih pobjeda i svih razočaranja, usudio ponovno postati početnik. Jer pravi šampioni ne znaju samo kako se osvajaju trofeji.Znaju i kada treba krenuti ispočetka.