Posljednji YU basket

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Potpisivanjem Ugovora o udruživanju košarkaških klubova muške "A" lige u organizaciju pod nazivom "Jugoslovenska košarkaška liga - YUBA, 7. svibnja 1991. godine u Sarajevu je počelo nova doba (barem se tako tada mislilo) klupske košarke u zemlji koja je u tom trenutku imala aktualnog trostrukog prvaka Europe (Jugoplastiku - Pop 84), te reprezentaciju koja je bila nedodirljiva kao aktualni svjetski i europski prvak.

U tom tadašnjem direktorijumu YUBA lige našli su se Josip Bilić (Pop 84), Đorđe Čolović (Partizan), Mihovil Nakić (Cibona), Aleksa Pera (Zadar), Dragoljub Šokolovački (Vojvodina), Dragomir Vukosavović (IMT), Radovan Lorbek (Olimpija), Rođeni Krvavac (Bosna), Stefan Gešoski (Rabotnički), Veljko Obradović (Zagreb), Jovo Maksimović (Crvena Zvezda) i Muharem Abdurahmanović (Sloboda Dita).

Prije toga u Sarajevu je održan i Yu All Star na kojem je Toni Kukoč bio pobjednik u zakucavanju, Arijan Komazec je najbolje šutirao trice, dok su "Bijeli" savladali "Crvene" 125:114, a MVP je bio Kukoč. Entuzijazam u ogromnim količinama, ideja da domaće prvenstvo bude nešto sasvim novo, a samo par mjeseci kasnije sve je nestalo.

Došao je rat, planirana YUBA liga u takvom obliku nikada nije zaživjela. Jugoslavija je osvojila naslov prvaka Europe u Rimu bez problema, ali i bez Jure Zdovca koji je nije igrao završnici jer je Slovenija proglasila neovisnost.

Uglješa Uzelac veliki zaljubljenik u košarku u to vrijeme je obavljao ulogu predsjednika Košarkaškog Saveza Jugoslavije. Na kraju se ispostavilo da je bio posljednji one države, njega je trebao naslijediti Boris Lalić iz Hrvatske, ali to se nije dogodilo. Sjednica KS Jugoslavije je trebala biti održana 3. kolovoza ali nije.

- Brzim odlukama sigurno nećemo doći do pravih rješenja. Moramo sagledati sve okolnosti, razgovarati, savjetovati se.. Za rastanak uvijek ima vremena. Ako ne postignemo dogovor prije početka, možda krenemo i malo kasnije, govorio je tada Uzelac. Prvenstvo jeste počelo ali bez klubova iz Slovenije i Hrvatske. Naravno, svima je bilo jasno da to više nije to.

Na kraju se ispostavilo kako je ono prvenstvo (47. po redu) koje trajalo od 6. listopada 1990 godine, do 27. travnja 1991. godine bilo posljednje u kako se to obične kaže onoj Jugoslaviji. Dvanaest momčadi je te sezone igralo u elitnom razredu. POP 84, Partizan, Cibona, Zadar, Vojvodina, IMT, Olimpija, Bosna, Crvena Zvezda, Budućnost, Šibenka i Čelik.

Iako baš vremena nisu bila za uživanje, ljubitelji košarke su mogli gledati majstorije Kukoča, Danilovića, Đorđevića, Paspalja, Cvjetičanina, Komazeca, Bodiroge, Markovića, Zdovca, pa i onih nešto iskusnijih poput Obradovića (Partizan), Sunare, Čuture, Knege (Cibona), Petra Popovića, Ušića (Zadar), Bilalovića, Mitrovića (Bosna), do Predraga Šarića (Šibenka) i Dražena PrajeDalipagića (Crvena Zvezda). Ni trenerska struka nije bila ništa slabije zastupljena.

Mirko Novosel je vodio Cibonu, "košarkaški doktor" Slavko Trninić Zadar, Draško Prodanović Bosnu, Vinko Jelovac Olimpiju, Moka SlavnićZvezdu. Nešto mlađi val predvodili su Vujošević, Željko Pavličević, Mladen Šestan.

Kroz ligaško takmičenje izdvojila se četvorka, POP 84, Partizan, Cibona i Zadar kojima jednostavno ostali nisu uspijevali parirati iako je naravno bilo iznenađenja.

Posljednje, sada već povijesno 22. kolo odigrano je 31. ožujka 1991. Splićani su bili prvi s omjerom 19-3, Partizan drugi s 18-4, dok su nešto slabiji bili Cibona 14-8 i Zadar 13-9. Šibenka i Čelik su napustili prvu ligu, Budućnost i Zvezda su završili u play autu zajedno sa ekipama iz prve B lige (Sloboda Tuzla, Radnički Beograd).

Parovi polufinala playoffa bili su POP 84 - Zadar i Partizan - Cibona. Kako se sezona bližila svom kraju tako je i na tribinama bilo sve vatrenije, pa su "borbene" pjesme bile očekivana ikonografija u završnici. Polufinalna serija je otišla u maksimalne tri utakmice, s tim da je recimo Zadar tijesno slavio u drugoj 70:68, dok Partizan u burnoj završnici (isključenje Novosela) ipak dobio treću protiv Cibone 75:72. Zdravko Radulović je imao zadnji šut alinije pogodio tricu.

U finalnoj seriji dileme nije bilo. Perasović je odigrao vrhunsku utakmicu na početku, u prvoj utakmici ubacivši 23 poena, dok je Kukoč dodao 16.

Dva dana kasnije  ipak je bilo nešto više neizvjesnosti, čak je Partizan vodio u jednom trenutku 73:61, ali nije izdržao do kraja. Opet je Perasović ubacio važne poene s linije slobodnih bacanja. Završilo je 95:99.

Partizan se nakon druge utakmice raspao, pa je treća bila formalnost. Ovaj put je Partizan ostao u velikom minusu, 64:86, momčad iz Splita je obranila naslov prvaka, u redovima domaćih neke stvari nisu izgledale dobro (Paspalj i Nakić nisu opće igrali).

- I Partizan i ja smo dobili ono što na priliči u ovom trenutku. Ovdje mnoge stvari nisu idealne već duže vrijeme i istini konačno treba pogledati u oči, govorio je nakon poraza Dušan Vujošević. Ono što je ipak obilježilo ovaj susret za sva vremena bila je završnica. Na četiri i pol minute prije kraja treće finalne utakmice Željko Pavličević je s parketa povukao Kukoča, "standingovation" Hale sportova (4500 gledatelja) je trajao više od minute. Toni je imao već pakirao kofere za Treviso, a jedna košarkaška liga je otišla u povijest.