Tog 7. lipnja 1993. godine, u ponedjeljak čini mi se, jer se ratnim okolnostima dani u tjednu ne razlikuju jedan od drugog, stari i ja sjeli smo da poslušamo vijesti na malome tranzistoru.
Struje nije bilo, baterije su bile skupe, pa se tranzistor palio samo oko vijesti na radiju. To što jednog petnaestogodišnjaka zanimaju vijesti na radiju dovoljno govori kakva su vremena bila, no s druge strane slušanje vijesti s ocem bilo je poželjniji izbor za izbjegavanje ranijeg odlaska u krevet, s obzirom na alternativu “gluvarenja” mračnim ulicama u dometu granata.
Bile su to vijesti Hrvatskog radija u 22 sata. Obojica smo očekivali standardne vijesti – koliko je civila poginulo od nečije granate, čija je vojska preuzela nečije nešto i tko je potpisao kakav uzaludan sporazum, no prva vijest koja je uslijedila šokirala je i slušatelja naviknutog na šokantne vijesti.
“Danas nešto iza 17 sati poginuo je Dražen Petrović…”, otprilike je išla rečenica radijskog spikera čiji ću glas pamtiti do kraja života.
Nas dvojica smo se samo pogledali i do kraja vijesti , a one su tih godina trajale i do sat vremena, nismo progovorili ni riječ. Nekome mlađem teško je objasniti osjećaj kada čuješ da je poginuo Dražen.
Nije to slično onom osjećaju kada pogine “celebrity”, a pretjerano i patetično bi bilo ustvrditi da je isto kao kada izgubiš člana obitelji. Nevjerica je najbliži opis.
Piscu ovih redova, vidjeli smo poslije i hrvatskoj košarci, dugo je trebalo da “prožvaka” činjenicu da Dražena više nema. Meni osobno košarkaški idol u mladosti bio je Toni Kukoč, a Michael Jordan je netko tko će uvijek ostati Najveći. Međutim, Dražen je bio personifikacija košarke u to vrijeme. Njegovom smrću umro je i dio prelijepe košarkaške igre.
Posljedice su bile skoro istovremene. Hrvatska reprezentacija nikada nije bila ista, NBA liga nikada nije dobila priliku da ispravi nepravdu što Petrović nije zaigrao na All Staru 1993. godine, a i europska košarka baš u to vrijeme počela tonuti u negledljivu igru s rukometnim rezultatima, da bi se tek puno poslije oporavila.
O Draženovoj karijeri, anegdotama iz njegovog života i detaljima njegove veličine, napisano je i rečeno puno toga. Danas će ga se prisjećati mnogi, pročitat ćemo znane i neznane detalje iz života košarkaškog Mozarta, a mnogi će staviti onaj status "Život leti, kapetane...".
O tome što je Dražen značio nama koji smo se kao djeca inficirali košarkom teško se može sročiti u jednom tekstu. To što je njegova smrt još više pojačala osjećaj beznađa u ratu nešto je što se teško može izbrisati iz podsvijesti.
Među ružnim sjećanjima koja sam potisnuo iz rata, uz bok strahu, ukradenom djetinjstvu i riži na stotine načina, ravnopravno stoji i mali crni tranzistor. I vijest o nesreći na njemačkoj autocesti.
